'Susrela sam se s predrasudama jer nisam školovana glumica, ali nisam zbog toga gubila uloge'

Poznajemo je iz TV serije "Nemoj nikome reći" u kojoj je igrala Hanu, zatim "Novine", gdje je igrala mlađu sestru glavne glumice Branke Katić. U zombie komediji "Posljednjem Srbinu u Hrvatskoj" igrala je Marinu Drakulu, a nedavno je u kazalištu zaigrala i u predstavi "Drama o Mirjani i ovima oko nje". Nakon niza manjih uloga konačno je dobila prvu glavnu, i to u izvrsnom domaćem filmu "Zbornica", koji je u Karlovym Varyma ovjenčan posebnim priznanjima glavnog i ekumenskog žirija, a hrvatska premijera bila je na Zagreb Film Festivalu. U dugometražnom prvijencu Sonje Tarokić, Marina Redžepović igra školsku psihologinju Anamariju.

POGLEDAJTE TRAILER ZA FILM:

Redateljica Sonja Tarokić odmah vas je vidjela u glavnoj ženskoj ulozi, a vi ste bili upućeni u svaku verziju scenarija. Što se joj suflirali?

Složile smo se da ćemo u konkretnu realizaciju filma krenuti kad Sonja napiše onu verziju scenarija kroz koju će osjetiti 'da ima film' pa da se tako i glavni lik pedagogice Anamarije počne slagati. Tijekom jednog dijela procesa puno smo razmjenjivale mišljenja, sugestije, postavljale jedna drugoj pitanja. Predlagala sam joj neke scene, detalje, kao i glumce i glumice koji su mi se činili da bi se mogli uklopiti u 'Zbornicu', ali za onu konačnu pretprodukcijsku fazu Sonji je bilo potrebno usamljeničko vrijeme da završi scenarij i s producenticom filma Ankicom Jurić Tilić donese ključne operativne odluke. Ništa u filmu bez dugogodišnje samoće.

Koliko dugo se pripremao jer u njemu igra i naša nezaboravna, danas pokojna glumica Vera Zima?

Sonja je scenarij počela pisati 2014., a snimali smo od kraja veljače do početka travnja 2019., tako da je riječ o periodu od intenzivnih pet godina, pogotovo za Sonju te za producenticu filma Ankicu Jurić Tilić, koja je sa svojim vještinama, snagom i entuzijazmom napravila čudo. Upravo pred snimanje, u siječnju, Sonja i ja smo posjetile Veru u njezinu stanu na Trešnjevci. Dugo smo pričale i smijale se, skuhala nam je čaj i juhu. Čim nas je ispratila, rekle smo si da nam je to jedan od najljepših susreta u životu. Vera je netko tko vas odmah učini 'svojim', s njom ste odmah bliski, kao da vam je zaista član obitelji. Njena toplina i njen duh su nevjerojatni i mnoge je film podsjetio na to koliko nedostaje. Vjerojatno je iz istog razloga spominjem u prezentu. I kao čovjek i kao glumica zaslužuje da je pamtimo s najvećim poštovanjem.

PODIJELILI SU NAGRADE I PRIZNANJA Zagreb Film Festival proglasio ovogodišnje najbolje filmove

Završili ste studij komparativne književnosti? Redateljica Hana Jušić vas je "navukla" na glumu u studentskim filmovima, jeste li joj danas zahvalni?

Završila sam, uz komparativnu, i francuski jezik. Hana je moja školska prijateljica s komparativne i danas, uz širi prijateljski krug, čini mi se kao da smo skupa išle u razred. Na druženjima u pauzi predavanja često sam nekog imitirala i ona bi mi znala reći da bih se mogla početi baviti glumom. Upisala je režiju kad je apsolvirala na Filozofskom i zvala me u prve studentske vježbe. I naravno da sam joj zahvalna, puno je tu već kako studentskih uspomena, tako i lijepih dana početaka bavljenja filmom.

Rekli ste da ste nemirnog duha i da vas je, sve što biste radili, ubrzo prestalo zanimati osim glume.

Jednostavno, u svemu osim u glumi nisam imala motivaciju dati sve od sebe, a svi 'polovični' osjećaji često mi stvaraju nezadovoljstvo, žuljaju me i postanem nemirna. To je isključivo vezano uz to koliko posvećeno se pronalazimo u nečemu, makar bilo problematičnih i teških faza, a njih uvijek ima i mora ih biti. Kako je vrijeme odmicalo, tako sam na studiju jezika, recimo, kako bi savršeno sažeo Zdenko Jelčić, samo napredovala u ravnodušnosti.

Kako ste se pripremali za ulogu Anamarije?

Priprema se sastojala i od razgovora s prosvjetnim radnicama i radnicima, kao i s roditeljima, razgovorima sa Sonjom o načinu na koji je režijski zamislila film, ali i s onim mjestom samoće, odnosno introspekcije koje mi je potrebno kad radim. Prava je priprema počela tek kad se okupila glumačka ekipa, kad smo krenuli na 'teren' i tada mi nije preostajalo ništa drugo nego imati povjerenja u sve nas.

Jeste li se susretali s predrasudama jer niste završili glumu?

Jesam, susretala sam se s predrasudama, ali jako davno i, zapravo, jako rijetko, negdje usput. Vjerojatno me to prije pogađalo, ali si nisam htjela priznati, iako me više čudilo zašto je to što nisam školovana glumica toliki kuriozitet i kao da je drugima to predstavljalo veću enigmu nego meni. Doduše, sa svima s kojima sam surađivala, nisam imala problema jer nisam u mogućnosti priložiti papir. I danas o tome ne razmišljam. Što se tiče audicija na kojima sam bila, ne vjerujem da sam zbog navedenog razloga gubila uloge; tu su kriteriji subjektivni po drukčijem ključu za sve glumice i glumce i odnose se prije svega na kvalitetu same audicije i procjene uklapamo li se u projekt iz perspektive onih koji odlučuju. Bilo je, svakako, uloga koje sam odbila, i to uglavnom jer se nisam mogla zamisliti u njima - ili mi scenariji nisu legli, skupa s kontekstom koji ih treba realizirati, ili nisam imala povjerenja u sebe da ću neke uloge moći izvesti, a da, za početak, i režija i partneri/ce i ja budemo na nekom tragu. Na primjer, jednom sam odbila ulogu u izvrsnom filmu u kojem sam trebala glumiti na 'sjevernijem' naglasku, što bi meni, sa štokavskom govornom podlogom, bilo u najmanju ruku neobično, s obzirom na to da sam to trebala usvojiti bez stručne pomoći i u nedovoljno vremena. Čini mi se da su me više oblikovale stvari koje nisam radila nego one koje jesam.

U slobodno vrijeme trenirate boks. Zašto baš taj sport?

Trenirala sam boks prije pet godina, ali sam odustala jer nisam slušala trenera te sam ozlijedila kičmu. Nakon boksa, koji mi je dao puno kondicije, 'uzelo' me trčanje, ali i kroz tu aktivnost sam kičmi učinila štošta nažao, tako da sad saniram svoja sportska pretjerivanja upravo vježbama za njezin oporavak. Bez obzira na to, volim mnoge sportove. Godinama se s prijateljicama pokušavam dogovoriti za odbojku, ali zasad nam ne uspijeva.

Gledate li još NBA utakmice?

Ne pratim ove sezone jer sa skoro 40 godina sve teže podnosim bdijenja uz ekran. Ali čujem da se Warriorsi vraćaju. Druge sportove ne pratim, košarka mi je bila i ostala najdraži sport 's kauča'.