Sva lica srpskog hip-hopa: Zašto megazvijezdu povezuju s Veljom Nevoljom i brutalnim zločinima

Povijest je urnebesni kaos. Jednog dana ljudi će se čuditi kako je to NK Partizan doputovao od Franje Tuđmana sve do Velje Nevolje, kao i to kako su “elčapovske” metode otimanja, dekapitiranja i rastapanja mafijaško-navijačke konkurencije u kiselini postale povezane s glazbenom scenom koja je samo desetak godina ranije rasla kao angflofilski urbani otpor epidemiji srpskog dizelaškog podzemlja. Pričat će se, analizirat će se, ali se s odmakom nitko neće zgražati. Je li onda vrijeme da to obavimo sad? Opći metež koji se valja Srbijom nakon najveće serije uhićenja još od doba rušenja Zemunskog klana očekivano se pretvara u medijsku sapunicu, u kojoj su protagonisti brojni i suludo isprepleteni.

Među njima se našao i Rasta, reggae fanatik koji je odrastajući počeo stvarati pjesme za Daru Bubamaru, a o kojem pišu sve i svašta - od toga da su ga Veljini razbijači reketarili do toga da je za njih dilao. Jedan od luđih tekstova je onaj u kojem se njegovi susjedi iz elitne beogradske zgrade zgražaju što im je komšija nedavno bio u zatvoru zbog marihuane (bolje da se zgražaju što itko u 21. stoljeću ide u zatvor zbog marihuane, no to je već druga tema) pa kažu da se ne osjećaju sigurno jer ga često posjećuju neki čudni ljudi koji “izgledaju kao on” - što će reći da na glavi imaju dreadlockse ili kako su balkanske seljačine u 2021. godini, lovi na računu unatoč, uvjerene da se iza jamajčanske tradicijske frizure kriju sumnjive zvijeri s asfalta.

Balkan ostaje Balkan čak i kad na pitu od govana staviš šareni “belosvetski” dresing, a najveću svijest o tome čini se da je imao upravo Rasta, čija je karijera ušla u petu brzinu onog trena kad je obrasce dancehalla i hip-hopa počeo spajati s balkanskim narodnjacima. Stefan Đurić Rasta je jedan prilično zanimljivi fenomen. Autor nekih od najboljih srpskih YouTube hitova svih vremena (“1312”), kao i notornih glazbenih zločina (“Adio amore”), jedan od rodonačelnika tzv. trap cajki, čovjek koji je izmiješao jamajčanski reggae, AutoTune i autohtoni turbo folk pa s drugim prvoborcima ovoga glazbenog minotaura otvorio put čitavoj vojsci talenata i polutalenata, koji su shvatili da softver R&B-a, hip-hopa i moduliranih vokala savršeno sjeda na kafanski operativni sustav. 

Nekad je, naravno, bilo drugačije: scena je gledala prema New Yorku i Los Angelesu, više nego ka Istanbulu i Bugarskoj, ali ruku na srce, tad su i New York i Los Angeles zvučali drugačije. Klinci su odrastajući u Srbiji nakon izolacije devedesetih zurili kroz pukotine prema Zapadu jer im je Dr. Dre bio puno zanimljiviji od Dr. Radovana Karadžića. Doduše, ekipa okupljena oko Velje Nevolje po metodama je bliska Death Row Records i Sugeu Knightu, ali ruku na srce, srpsku hip-hop scenu od devedesetih pa naovamo uglavnom nisu toliko gradili pravi i wannabe kriminalci, nego većinom sljedbenici Guruove lajne uz “Full Clip” legendarnih Gang Starr: “I don’t know why so many of y’all wanna be thugs anyhow? Face the consequence of your childish nonsense”. Doduše, bilo je tu i žestokih nacionalista, koji su jedno vrijeme slovili za najveći hip-hop fenomen Srbije, ali zbog svog “domoljublja” ne nastupaju izvan granica, za razliku od mnogih kolega, poput recimo Bad Copy, grupe koja je postala kućno ime i na hrvatskoj sceni. Kolektiv Beogradski sindikat, nastao 1999. udruživanjem hip-hop grupa Red zmaja i TUMZ (Tehnika upravljanja mikrofonom i znanjem), vole nazivati “srpskim Wu-Tang Clanom”, ali s njujorškim kolektivom dijele samo brojnost. Još 2002. zgroženo su se u intervjuima branili da “nisu desničari”, a što su, kao, dokazali i pjesmom “Govedina”, pljujući po svim strankama srpskog političkog spektra. Ipak, pjesma donosi i stih: “Da se foliraš ko Englez kad dođu neki strendžeri, da se odrekneš Guče, kajmaka i radže, a tolerišeš Hrvate, Borku i gej parade”. Svejedno, objašnjavali su kako im nije jasno “zašto bi to što se ne stidimo svog nacionalnog identiteta bio razlog da nas proglase desničarima”.

To odsustvo stidljivosti u godinama koje su uslijedile podrazumijevalo je koncertno provociranje mađarske manjine pozivanjem na podizanje tri prsta, lirsko ronjenje po povijesnoj mitomaniji, pa onda u konačnici i bijes zbog “prodaje Kosova”, pri čemu Feđa Dimović, reper, odvjetnik i bivši kolumnist Politike, ima vrlo jasnu lirsku tezu koja kaže da je Kosovo “izvor i korito iz kog je narod poteko”. 
Zbog popularnosti Beogradskog sindikata, koji su svojim političkim repanjem punili dvorane, ali i goleme hitoidnosti hedonističkog “Balkanika trapa”, čovjek lako zaboravi na ono što zapravo čini jezgru srpske hip-hop scene. A ta jezgra, dobrim dijelom okupljena u knjizi “Repotpisani - 100 najboljih tekstova srpskog hip-hopa” (Društvo ljubitelja popularne kulture, Beograd, 2020,), uglavnom živi u paralelnom svijetu. Nađe se mjesta za solo članove Sindikata, kao što je Boško Ćirković - Škabo, ekonomist koji je objavio više samostalnih LP-a nego onih s grupom, ali pinceta kojom se češljalo kroz golemi fundus ipak je dobrim dijelom bila nemilosrdna prema općim mjestima tzv. veličina.  

Preslušano je više od 7000 pjesama više od 330 autora, od devedesetih do siječnja 2019. godine. Možda nema mnogih, ali ima svega - u rasponu od Ramba Amadeusa (“Plastik fantastik”) do Mimi Mercedez (“Kleopatra”) i Sajsi MC (“Lokal beogradizam”). Jedini kriterij: tekstovi moraju proći stroge filtere autora, zapravo selektora knjiškog sadržaja, a oni su Aleksandar Pavlić (inženjer zračnog transporta koji se bavio glazbenom kritikom, a onda PR-om i produkcijom), Ivan Ristić (radijski autor i voditelj emisije “My People Show”) i Nebojša Marić (teoretičar književnosti, prevoditelj i glazbeni novinar). Dalibor Andonov - Gru otvara knjigu tekstom pjesme “Pravo u raj”, čija dužina, stil i snaga introspekcije pokazuju u kojoj je mjeri old school scena drugačija od telegrafskih skica-stihova većine novijih rap zvijezda.

Pjesma je izvorno objavljena na prvom službenom srpskom hip-hop albumu, povijesnom izdanju “Da li imaš pravo”, koji je 1995. Grua pretvorio u nacionalnu ikonu. Gru je poginuo 2019., upravo u vrijeme završavanja “Repotpisanih”, tragičnom nesrećom tijekom kitesurfinga. Naravno, baš kao što su i kod nas postojali MC Buffalo i Ugly Leaders, a i Balašević je svoj briljantni evergreen “Sugar rap” snimio 1989., tako je u Srbiji hip-hop živio i rastao puno ranije, još u osamdesetima, kroz breakdance i utjecaj gangsta rapa NWA. 

The Master Scratch Band, grupa Robin Hood, Green Cool Posse, MC Best, Badvajzer i mnogi drugi demo izvođači bili su pioniri, ali Gru je sa službenim izdanjem i koherentnom vizijom označio novu eru i otvorio vrata mnogima. Oni su dolazili u valovima: hvatanje duha devedesetih u Beogradu pretvorilo je “Da li osećaš bes”, album grupe Robin Hood, u jedan od značajnijih naslova prvog vala, kojemu pripadaju i rani Bad Copy i Vudu Popaj. Onda je s novim milenijem i mp3 revolucijom došao i drugi val, osnivanje izdavačke kuće Bassivity Music, izdavanje klasika “Ekipa stigla” grupe V.I.P. i pojava proslavljenih autora, kao što su Struka i Marčelo. I Beogradski sindikat je stigao s ovim valom. Bilo je to svojevrsno zlatno doba za hip-hop, od Billboarda do Hrvatske, a završilo je raspadom Bassivity ekipe i pjenušanjem vode za rast trećeg vala. Krenulo je s MySpaceom, a uzdiglo se s YouTubeom: solo karijera Sajsi MC lansirana je u ovoj eri, Bičarke na travi i Smoke Mardeljano također debitiraju, a Bassivity Music vraća se kao Bassivity Digital pa stvara potpuno novu scenu sa zvijezdama kao što su Rasta, Coby i Senidah, izvođači koji su postali vladari tinejdžerskih mobitela.

“Repotpisani”, dakle, svojom selekcijom očekivano grabi duboko ispod površine pa će tako zaobići većinu očekivanih hitova te posvetiti pažnju i prostor onima za koje autori vjeruju da su više zavrijedili s mikrofona skočiti na papir: predstavlja nam tako Vukašina Todorovića - Bruta, autora čiji su tekstovi prave male “Hasanaginice” na beatu, ili, primjerice, podsjeća kako Vojislav Dragović na platnu mikro svijeta svog kvarta Karaburma oslikava društvene probleme čitave zemlje, kao i na to da I Bee nije samo Ivana Banfić, nego i pseudonim MC-ja Ivice Blanuša, veterana srpskog rapa iz Niša.