Svaki dan sam molila Boga da ne poludim zbog otmice sina...

Najveći su uvijek najjednostavniji, kod njih nema prenemaganja, tvrdi Lepa Brena pričajući o idolima i estradnoj A ligi. Njezine su tiraže milijunske, samo su joj se Bijelo dugme i Čola mogli približiti po broju prodanih ploča, no pjevačica ni jednom gestom ne pokazuje da uživa u statusu, po mnogima, najveće zvijezde ovih prostora, koja će 14. prosinca imati koncert u zagrebačkoj Areni. S druge strane stola sjedi smirena, ljubazna i blaga žena, a razgovor s njom više sliči na čavrljanje s dugogodišnjom prijateljicom nego na intervju sa superstarom. Prvi put u ekskluzivnoj ispovijesti za 24sata govori o životnim tajnama, uspjesima i porazima.

Što su obožavatelji sve radili da dođu do vas?

Sjećam se momka koji je spavao u parku ispred hotela samo da me vidi. U jutro sam mu uzela sobu da se osvježi i uredi, odmori. Htjela sam mu pokazati da smo i mi normalni ljudi, s emocijama i dušom, da zbog nas nitko ne treba uništiti zdravlje samo da bi vidio svog idola. Cvijeća sam nakon svakog koncerta dobila toliko da sam mogla napuniti veću cvjećarnicu. To cvijeće sam ostavljala ženama u halama, koje su kuhale kavu, pomagale. Pisama je bilo toliko da smo mogli napuniti ogromnu sobu. Platili smo studenticu da ih čita i upozori nas na ona značajna. Potom je slala na tisuće autogram karata s mojim potpisom. I to ne onim kopiranim, na svaku sam se fotografiju potpisala. To je trajalo satima.

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

07:22

Otmica sina Stefana | Video: 24sata/pixsell

Što sve postoji s likom Lepe Brene?

Barbika, sve jako visoke zgrade u BiH i Srbiji nazvali su Lepa Brena. Postoji i torta, kruh, cvijet, a imam i svoju ulicu. U jednom mjestu na jugu Srbije gdje sam obećala otići jer sam jedina živa osoba koja ima svoju ulicu. Jako sam ponosna na to.

Čime vas je od silnih udvarača osvojio baš suprug, Boba Živojinović?

Nisam imala puno hrabrih udvarača. Puno sam radila, a oni nisu bili u prilici prići mi jer nisam izlazila. Bježala sam od svih događanja, trebao mi je mir. Nisu me pokušavali osvojiti, muškarci nisu imali puno hrabrosti prema meni. Onaj koji je bio ozbiljan i hrabar danas je moj suprug. Osvojio me karizmom, sposobnosti za život, a tad je bio jedan od najljepših muškaraca na svijetu. Ne volim bahatost, bez obzira na sve što imamo, uvijek rado darujemo onome tko treba. Boba je jedini muškarac za kojeg bih se i danas udala, kojeg sam jako zavoljela jer ima sve što ženi poput mene treba. Pametan, zgodan, šarmantan, uspješan, vrijedan, zna šarmirati i nakon zajedničkih 30 godina. On je izabrao optimizam kao svoj životni pravac. I sjajno smo se složili. Imamo skladan brak, baš dobro funkcioniramo.

Kako izgleda vaš život kad se kamere ugase?

Kad bi netko vidio naš jedan dan, bilo bi mu dosadno. Nakon ustajanja prvo zatvaramo opasne pse u box i puštamo one kućne. Imamo francuskog buldoga koji se zove Tito. Nisam mu ja dala ime nego je tako stajalo u rodno listu. Uz Tita imamo i djevojčicu mopsa Moli i jorkširskog terijera Vilija. Od ovih opasnih, imamo njemačku ovčarku Ajšu i bugarskog karakačankskog psa Blekija. Sliči hrvatskom tornjaku. Njega je naš sin Stefan dobio od svoje velike ljubavi. Da netko nepoznat uđe u dvorište, a pas bude vani, najmanje što mu se može dogoditi je da ostane bez lista. Jako je opasan. Jedan je došao kod nas, a drugi kod Putina. Imali smo i jednu bijelu akitu. Dakle, veliki idu u boks, mali van. Šetamo s njima Boba i ja, pijemo kavu, čekamo dok netko od djece ustane. Gledamo koje nas obveze čekaju, kao u uredu smo na tom našem dvorištu. Pola sata kasnije planiramo, dogovaramo tko kamo ide. Ako imam obveze, odmah moram na šminku i na frizuru. Ne volim to, ali moram. I onda kreću snimanja, intervjui… Kad sve završimo jedva čekamo okupiti se i oko 17 sati isključiti telefone, predahnuti od svih komunikacija. Veselimo se gostima, da sjedimo, ručamo, pričamo…

Tko kuha?

Ja ne. Volim uzeti ozbiljnog kuhara, ako treba neka i živi kod nas, samo da mi kuha. Ali, goste doista volimo. Obvezno se čujemo s djecom, odlazimo unuku, gnjavimo ga, ljubimo, hranimo se tom velikom ljubavi i svako kreće u svoje obveze. Stalno smo u kontaktu, obitelj smo koja stalno komunicira.

Što vam je bilo najvažnije sinovima usaditi?

Dobar odgoj i puno ljubavi. Nebitno jeste li bogati ili siromašni, odgoj se uvijek vidi. I jednak je i kod bogatih i kod siromašnih. Postoje samo odgojene i neodgojene osobe. Kad su bili mali bilo nam je važno da shvate da je Lepa Brena profesija, posao, a da sam ja doma njihova mama. Da od njih očekujem da se okupaju, naprave domaće zadaće i to je uvijek bilo strogo. Djeca moraju imati obveze.

Tko je doma bio zadužen za strogoću?

Sve što nisam mogla ja korigirati, završavalo bi kod Bobe. Znali su da je puno bolje da poslušaju mene jer njegove su kazne bile puno opasnije i rigoroznije. Danas su veliki momci koji su završili škole, fakultete, jako dobro odgojeni mladi ljudi koji vole druge ljude, žele se dokazati svak u svojoj domeni. Normalno gledaju na život, znaju da moraju raditi, imati svoj privatni život i ne zaboravljaju da im je obitelj najbolji prijatelj. Kad ste, naime, uspješni i bogati onda vas svi vole, a kad ste tužni i siromašni ostaje samo obitelj. Oni su to već odavno shvatili pa sam mirna. Znam da smo im Boba i ja dali dobru bazu koja potječe samo iz obitelji.

Najgori trenutak u životu svakako je bila otmica sina Stefana. Možete li 19 godina kasnije pričati o tome?

Mogu. Navikla sam da probleme ne stavljamo ispod tepiha. Shvatila sam da se o teškim stvarima treba pričati jer tako sve negativno izbacite iz sebe. U cijelom životu nikad mi se nije dogodilo ništa strašnije niti bolnije. Mislila sam da ću skrenuti s pameću i da nikad više neću biti normalna osoba. Imali smo razne metode kako smo se kao obitelj vratili u psihičku normalu. U današnoj medicini, naime, možete sve, promijeniti srce, izvaditi tromb, promijeniti koljena, operirati mozak. Ali kad se psiha naruši jako je teško vratiti se u normalu.

Kako ste prebrodili te grozne dane?

Molila sam Boga da mi sačuva psihu. Molila sam za sve nas, da moje dijete kad se vrati nema psihičkih posljedica. Ne želim u detalje jer je to priča kojoj nema kraja. Svi bismo plakali i ježili se i ne biste se osjećali dobro da idem u detalje. Ta rana je zašivena. Dobro zašivena, neće puknuti niti krvariti. Ali ostala je duševna bol u svima nama za koju ne postoji lijek. Možete samo nastaviti živjeti, natovariti si puno obveza, da radite i funkcionirate i shvatite da život mora imati loše i dobre trenutke. Ali opet morate odabrati optimizam da preživite. Jer kad bi dopustio da bol svlada i razmišljao samo o nekim teškim trenucima, čovjek bi skrenuo. Samo bi plakao. Boba i ja i cijela moja obitelj sretni smo što je moje dijete živo i zdravo, što je pored nas, što je izrastao u dobrog i plemenitog momka koji je uspješan u pjevanju i bavi se glazbom. Želim mu da nađe svoje mjesto. Zaslužio je to svojom dobrotom i pameću.

Kakva ste baka?

Fenomenalna. Aleksandra i Filip su se nevjerojano dobro snašli s bebom, sami brinu o njoj. Ja im volim doći pomoći, kad je lijepo vrijeme prošetam s njim, pa kao prava baka stalno mu nešto pričam. I kad vidim njegov osmijeh, najljepša je to sreća koja se može doživjeti. Sad već ima tri mjeseca, već ga je pomalo teško nositi. Ali nosam ga jer volim taj osjećaj, svi to vole, kad držite bebu, hranite ga, pa ga uspavate i spuštate u krevetić. Zaljubljena sam baka. Zapravo i nisam baka. Ja sam supruga od djeda.

Zadovoljni ste snahom?

Jako. Aleksandra me jako podsjeća na mene kad sam počinjala s 22. Imam puno ljubavi i razumijevanja za tu jako sposobnu mladu ženu.