'Takvog glasa više neće biti, s Vinkom je otišao dio Dalmacije'

Netko je rekao da se na pogrebu najbolje vidi koliko je čovjek učinio i vrijedio u životu. Zbog posljednjeg ispraćaja Vinka Coce policija je u prošli ponedjeljak blokirala Trogir, a tisuće ljudi jedva se uguralo u gradsko groblje. Osim sugrađana koje je Coce toliko volio, ispratili su ga i kolege pjevači, skladatelji, hajdukovci, članovi i igrači kluba za koji je Vinko ginuo. I kao navijač i kao pjevač. Opjevao je svoje “bile”, ježili su se hodajući za njegovim lijesom i prisjećajući se stihova “...za Hajduk da san život cili, pratite me, ljudi mili, kad se duša s tilom dili...” Koliko je Vinko Coce volio svoje “bile”, svjedoči i unajmljivanje privatnog zrakoplova kako bi stigao na feštu povodom 100. godišnjice Hajduka. Te 2011. godine imao je s klapom Maslina zakazan koncert u Ljubljani, a Hajdukova se fešta pomaknula baš na taj dan. Coci nije bilo teško u 11 sati tog jutra nastupiti na Svečanoj sjednici u povodu 100 godina Hajduka, potom sjesti u zrakoplov i u 19 sati nastupiti u Sloveniji te se u 22.30 opet popeti na pozornicu splitske rive i zatvoriti “feštu nad feštama”.

Torcida ga je obožavala, pokazali su to brojem članova koji su ga došli pozdraviti posljednji put. S njima je bio i predsjednik uprave Hajduka Marin Brbić. Vijenac splitskoga kluba iza lijesa je nosio pomladak Cocinih “bilih”.

'Kad bi se vratio s ribolovam društvo bi zabavljao svojim dogodovštinama'

- Njegova ljubav prema Hajduku ni s čim se ne može mjeriti. Ali silno je volio ići u ribolov. Najslađe mu je bilo uzeti barku, otisnuti se na more i tamo provesti cijeli dan. Kad bi se vratio, pričao bi nam svoje dogodovštine. Šalio se na svoj račun, karikirao svoje ribičko umijeće i uvijek bi nakon smijeha uslijedila pjesma - prisjeća se njegov prijatelj Mate Bulić.

Kad su se ‘90-ih upoznali, dodaje, kemija je prostrujala među njima, obojica su imala osjećaj kao da se znaju barem sto godina. Ni jedan još nije bio afirmirani pjevač. Nisu bili opterećeni slavom, stvarali su pjesme iz gušta. Coce o Hajduku i Dalmaciji, Mate o Hercegovini. Družili su se s Draženom Zečićem, Alenom Nižetićem, Perom Panjkovićem, Dundom iz Tria Gušti, momcima iz Dalmatina.

'Najdraže mu je bilo popiti čašu vina s njegovim ribarima, običnim pukom'

- Ni u jednom trenutku tih više od 20 godina nije se promijenio. Odisao je plemenitošću, dobrotom, a pjesmu je volio jednako kao i Hajduk. Imao je prijatelje u svim sferama, a nekako mu je najdraže bilo popiti čašu vina s njegovim ribarima, običnim pukom - govori Mate Bulić.

Baš je tim svojim dragim i tako običnim prijateljima s kojima je dane i dane proveo na pučini Coce s posebnim emocijama pjevao “Ribare”. Dojmljiva je to pjesma koja se u po glasa pjeva i po konobama i po barkama otkako ju je Boris Oštrić napisao, a Coce s toliko ljubavi otpjevao. I baš zahvaljujući Cocinoj vezi s ribarima trajat će zauvijek.

Osim svom božanstvenom glasu, samostalnu karijeru Coce duguje skladatelju Nenadu Ninčeviću, koji mu je napisao dvadesetak pjesama. Godina 1993. bila je prijelomna za njegovu karijeru jer su iz poznanstva s Ninčevićem nastale “Mirno spavaj, ružo moja”, “Sićaš li se Lungomare”, “Da je meni s tobom kroz Pasike”, “Izliči mi dušu pismom”, “Dalmacijo, sve ti cvitalo” ,“Zlato moje”. I prvi singl s Cocina zadnjeg CD-a “Morska svitanja”, “Croatio, ponosna u duši”, koju je trogirski Pavarotti izveo u duetu s Najboljim hrvatskim tamburašima, napisao je upravo Ninčević. No sve bi svoje uspjehe, rekao je Coce, dao kad bi umjesto njih mogao sa suprugom Janjom imati dijete. Sretnih 33 godine proveli su u braku, velika im je želja bila dobiti dijete. Pokušali su i umjetnom oplodnjom, ali želja im se nije ostvarila. Uz suprugu, neutješni su svi bliski Coci. Ninčević njihova druženja pamti po vinu i pjesmama, suzama i smijehu.

Sve uspjehe bio bi mijenjao za dijete s voljenom suprugom

- Jedan je od rijetkih izvođača koji mi je kao autoru pružio priliku da se naježim kad iz njegovih usta čujem vlastitu pjesmu - kaže Ninčević.

Gorki mu se osmijeh pojavi na licu kad se sjeti da je baš Coce trebao pjevati u njegovu i Karanovu mjuziklu “Naša bila storija”. Njihove zgode, anegdote ne mogu se, kaže Ninčević, nabrojiti. Tijekom jednog Splitskog festivala Coce je, priča Ninčević, jako ogladnio. Skoknuo je kupiti ćevape. I taman kad je pojeo pola, pozvali su ga na pozornicu.

- Coce mi je uvalio te ćevape i rekao da mu ih pričuvam. ‘Nemoj me ni pokušati prevariti, znam dokle sam zagrizao’, rekao mi je - prisjeća se Ninčević.

- Njegovim je odlaskom otišao i dio Dalmacije. Nikad više taj se dio ne može vratiti, baš kao što nikad više neće biti takvoga glasa - žali za svojim prijateljem i Ivica Bubalo, estradni menadžer koji je 2008. godine organizirao Cocin veliki koncert na Poljudu. Što bi sad rekao Coce, pita se Bubalo, da može vidjeti kako je HRT ipak pustio snimku tog koncerta.

- Kad smo im je nudili, nisu je htjeli. I Coce je zato bio beskrajno tužan - kaže Bubalo. I baš kao što je cijeli Poljud na taktove pjesme “More li” Duška Mucala ustao i pjevao s Cocom i klapom Elektrodalmacija, tako i danas nitko ne želi vjerovati da više nije s nama.

- Cijeli njegov opus, sve što je otpjevao, nikad više nitko ne može ponoviti. Kad sam mu ponudio ‘More li’, doma sam se vratio ushićen. Rekao sam ženi ‘silno sam sretan što je uzeo pjesmu. Jer kad jednom ne bude ni mene ni njega, pjesma će ostati’ - kaže Duško Mucalo, s kojim je Coce ostvario nekoliko suradnji.

Nikad, nažalost, u duetu neće zaživjeti pjesma “Na pučini života”, koju je Coce s Draženom Zečićem trebao otpjevati na ovogodišnjem Splitskom festivalu. Završio je u bolnici, a Zeko je odbio pjevati bez njega. Njegovi prijatelji iz doba anonimnosti posjećivali su ga u bolnici. Coce bi ih upitao idu li u ribe, a oni pak uglas “ni slučajno bez tebe”.

Tople riječi utjehe, sućuti obitelji stižu sa svih strana

- Nitko neće u ribe dok ne izađeš iz bolnice - rekao mu je tada Zečić, a Bulić potvrdno klimao glavom.

Nakon izlaska iz bolnice dva su prijatelja smišljala kako će za Vinka Cocu napraviti veliki humanitarni koncert u Spaladium Areni. Nažalost, njegov ih je odlazak preduhitrio. Njih dvojica, kao i drugi ljudi koji su bili bliski Vinku Coci, danas su podrška udovici Janji i bratu mu Duji. Ninčević je, kaže, i prije pogreba bio kod nje doma. Pričali su o njemu i dobro se isplakali. Bulić je i na sprovodu vidio koliko je Janja neutješna, shrvana. U svakom trenutku u njemu ima rame za plakanje, utjehu. Izrazi sućuti obitelji stižu sa svih strana, pokoj Cocinoj duši žele i kolege i Trogirani, ljudi koji su ga poznavali i oni koji su ga poštivali. Među njima svima samo Janja zna da će je od sada netko i odozgora čuvati. Da “priko dvora, priko skala, priko bila kamena baš nju traži baš nju jubi, pisma s tih usana”.