Show

Komentari 7

Valentić: 'U 27. godini doživio sam kliničku smrt, sjećam se'

Valentić: 'U 27. godini doživio sam kliničku smrt, sjećam se'

BRIJAČNICA JE JOŠ OTVORENA... Legendarni Papundek iz 'Velog mista' otvoreno nam priča o odlascima kolega, vlastitom iskustvu sa smrti, životu u 'novom normalnom'...

Želim da stanu ti odlasci. Ne samo ekipe iz 'Velog mista', nego i drugih velikana. I Božidar Violić je otišao. Neka stane, desetkovani smo, kaže nam Duško Valentić (70).

Glumac ne govori to iz sebičnih razloga niti radi straha od smrti. Ima iskustvo kliničke smrti. I o odlascima ima drugačije, neuobičajeno mišljenje. S 27 godina doživio je kliničku smrt. Tijekom služenja vojske u šest mjeseci imao je tri upale pluća i tijelo mu je bilo 'prekrcano' penicilinima. Na 30. penicilinu pao je u anafilaktički šok i počeo odlaziti.

- Sjećam se svega, te se situacije ne zaboravljaju. Tunel, svjetlo, sve što piše u knjigama - istina je - kaže Duško.

Na tom je putovanju ugledao i poneko poznato lice, kasnije je i upoznao ljude koji su doživjeli slično iskustvo. Razgovaraju o tome, putovanje je isto, razlika je tek u detaljima koje čuva za sebe. Istina, ne pričaju puno, prepoznaju se po nekim signalima, pogledu... Redom, kaže Valentić, šturo poručuju: 'Ljudi, ne bojte se smrti!'. Ovih dana ga, kao Papundeka, opet gledamo u 'Velom mistu'. Serija se reprizira u čast Mustafi Nadareviću i Špiri Guberini, velikani se nižu na ekranu, jedan bolji od drugog. Duško ne gleda seriju. Radije to ostavlja, u onom doživljaju snimanja, kasnih 70-ih. Cijela plejada velikana je, kaže, otišla.

- Jedan od prvih bio je Slobodan Aligrudić, igrao je majora Stojana u seriji. Kao takav, bio je idol Tončiju, kojega je glumio Milan Štrljić. Izuzetno drag čovjek i više nego odličan kolega. Nastavilo se, a sad trese kao potres i korona zajedno. Tuče i udara sa svih strana - govori Valentić.

Svaki put se osjeća kao da odlazi dio obitelji. Na takvim poslovima, pojašnjava, ljudi se zbliže. Mustafa Nadarević i on bili su kućni prijatelji, s Fabijanom Šovagovićem bio je čudesno vezan. Špiru Guberinu pamtit će po njegovoj predivnoj toplini, Zdravku Krstulović, Kikija Kapora, Borisa Buzančića, Borisa Dvornika...

- Zavoljeli smo se jako i njihovim odlascima, kao da se ta ljubav amputirala. Niti je itko pitao Mujicu ili Šovu hoće li otići niti je mene pitao hoću li ja da oni odu. Ili Špiro, Ivu, Zdravku, Uglješu... Nismo na to pristali, nitko od nas nije, a oni su ipak otišli. Jako me je pogodilo. Jedina obrana je reći da ne pristaješ na to. Ali opet te nitko ne pita. Samo se dogodi - tužan je Valentić.

Puno je radio s Ivicom Vidovićem, bezbroj je konstruktivnih svađa bilo na snimanju s redateljem Joakimom Marušićem, Mustafa Nadarević bio mu je cimer. U 23 sata su gasili svjetla ako su sljedeći dan imali snimanje. Ako nisu, dolazili bi u hotel u, kaže, neprimjerena doba.

- Bili smo odgovorni, prigodno vremenu i trenutku. Nemaš pravo zeznuti, jer ako dovedu 2000 statista na Prokurative, 20-50 glumaca, tehniku, golemo ljudstvo i mašineriju, sad bi ti trebao biti što? Frajer svojim nedolaskom? Ili kašnjenjem? - priča Valentić.

Iako trenutačno zbog korone ne snima niti igra predstave, glumac ističe da ne pristaje na zatvorenost kod kuće. Puno čita, ali svaki dan izađe i hoda.

- Neki dan sam po kiši odšetao do trafike, kupio si kavu i na obližnjem je zidiću, pod kišobranom, popio. Promuvao sam se naokolo skoro dva sata i vratio se doma. Nemoguće je biti zatvoren pa si tako radim iluziju da sam slobodan - kaže.

Smatra da su nam životi danas svedeni na maštu i iluziju, jer to je jedini spas da nas depresija ne pokopa. Tim više što je grad više nego ranjen i od korone i od potresa.

- Dok šetam centrom vidim zahvate, neke rupe, nešto pokriveno najlonom, jučer snijeg, danas kiša... Ružno. Ni na to ne pristajem, ali me nitko ne pita. Ne mogu se pomiriti s time da je ljudima hladno, da su beskućnici, da su sve više gladni. Kao čovjek ne pristajem na to i nikad ni neću. Pa pobjegnem u iluziju, maštu, u bit svog posla - govori Duško.

Kao i cijeli svijet, jedva čeka da pandemija prođe. Tad će, kaže, sjesti u auto i putovati. Obići će njemu draga mjesta, zaustaviti se gdje poželi.

- Naručit ću si kavu i vodu te kad mi konobar donese, vidjet ću mu osmijeh jer neće imati masku. E, to čekam - kaže za kraj.

Najčitaniji članci