Veljko Bulajić: 'Nijemci su me ranili, prijatelj je poginuo pored mene. Brata mi je ubio četnik'

U 97. godini preminuo je jedan od najvećih hrvatskih redatelja Veljko Bulajić, potvrdila nam je obitelj. 2016. godine dao je intervju za Express. Hrvatsko audiovizualno vijeće odobrilo je tada sredstva za redateljev novi film "Bijeg do mora", a Bulajić ga je opisivao kao komorni, intimni i niskobudžetni film, ali i veliku ljubavnu priču. Hrvatski redatelj rođen u Crnoj Gori jedini je domaći redatelj nominiran za Oscara za igrani film, i to za "Bitku na Neretvi" iz 1969. godine, za koji je vjerovao da je zaslužio nagradu Akademije. Iza sebe ima 13 djela, pregršt nagrada te mnogo ostvarenih suradnji s legendama europske i američke kinematografije.

U 97. GODINI Umro je redatelj Veljko Bulajić

Express: Kako biste opisali svoje djetinjstvo između rodnih Vilusa u Crnoj Gori i Sarajeva?

Kad sam imao tri godine, obitelj se preselila iz Vilusa u Sarajevo. Vilusa se malo sjećam, a Sarajevo nosim s najljepšim uspomenama.

Express: Bili ste ranjeni u Drugom svjetskom ratu. Kako se to dogodilo?

Imao sam samo 15 godina. Bio sam neoprezan, naletio sam na njemačku izviđačku patrolu, ručnom bombom su me teško ranili, a drug pored mene je poginuo.

Express: U tom ste ratu ostali i bez brata...

Njega je u jednom verbalnom sukobu na željezničkoj stanici Vilusi s nekoliko metaka teško ranio četnički kapetan Milan Popović. Brat je umro od posljedica ranjavanja. Taj četnički komandant Popović je mnogo godina kasnije, kao emigrant u Chicagu, bio organizator bojkota premijere i distribucije filma "Bitka na Neretvi", ali četničke emigrante je policija, na intervenciju United Commonwealtha, producenta filma, šmrkovima razjurila.

Express: Imate li osjećaj da današnja Hrvatska umanjuje važnost antifašističke borbe?

Kako gdje.

Express: Jeste li Crnogorac, Sarajlija ili Hrvati je li vam to uopće bitno?

Osjećam se kao Crnogorac, građanin Hrvatske, a sjećam se djetinjstva u Sarajevu.

Express: Nakon Sarajeva došli ste u Zagreb...

S vrlo jasnom namjerom da se posvetim filmu.

Express: Što vas je definitivno "pogurnulo" prema kinematografiji?

Od onih sam koji su dobar dio mladosti proveli trčeći iz jednog u drugo kino. Američki filmovi, zatim ruski, talijanski neorealistički i francuski novi val.

Express: Kako ste uopće uspjeli doći na poznati fakultet Centro Sperimentale u Rimu?

Gledajući filmove i u dilemi trebam li se odlučiti za novinarstvo ili film, prevagnula je želja da budem sineast. Nakon nekoliko godina asistiranja realizirao sam za Jadran film dva dokumentarna filma: "Kamen i more" i "Brod lutalica" te sam na konkursu dobio stipendiju za studij režije u Centro Sperimentale u Rimu. Znao sam jako dobro talijanski, učio sam ga u gimnaziji umjesto francuskog, brzo sam se snašao. Stipendija je bila vrlo mala pa sam bio prinuđen volontirati u talijanskim ekipama, a to mi se kasnije pokazalo vrlo korisnim. Bio sam kao volonter i asistent vrlo vrijedan, a imao sam i veliku sreću da budem u ekipi velikih redatelja Vittoria de Sice, Fellinija, De Santisa, Zampe i drugih. Tada sam upoznao Sophiju Loren koja je u filmu "Žena s rijeke" književnika i redatelja Maria Soldatija prvi put svojim naglaskom govorila u filmu. Bilo joj je teško jer je imala jak napuljski naglasak, a njega je teško savladati. Ostali smo uvijek jako dobri prijatelji. Kasnije, kad je već bila velika svjetska zvijezda, s njom i Carlom Pontijem ljetovao sam u Dubrovniku i na Svetom Stefanu.

POSLJEDNJI INTERVJU ZA 24SATA Ovako je pričao Veljko Bulajić 2021. godine: 'Cijelim svojim bićem bio sam posvećen filmu'

Express: Recite mi nešto više o Sofiji?

Koliko lijepa, toliko pametna.

Express: U Italiji ste imali priliku surađivati s najvećima, De Sicom i Fellinijem, što ste od njih naučili i kako ste ih doživjeli?

Ako ne govorimo samo o učenju zanata koji je bitan preduvjet da biste se uspješno bavili filmom, od njih sam naučio da film traži cijelog čovjeka, da je svaki novi film jednako važan kao što je bio prvi film. Da sve treba biti pod kontrolom, da ste odgovorni za sve što se događa u filmu, ali da morate ostvariti savršenu suradnju sa suradnicima.

Express: U vašim se filmovima, a i nazivima filmova, često vidi i spominje more. Sjećate li se kad ste ga prvi put vidjeli? Ima li neki dio obale uz koji ste posebno vezani?

Prvi sam put vidio more kad je obitelj iz Sarajeva ljetovala u Dubrovniku. Taj prvi dojam je nezaboravan. Do tada sam more zamišljao mnogo manjim, a snažna bura me je fascinirala. I danas kad dođem na more skoro mi dah zastane.

Express: Vaš prvi film "Vlak bez voznog reda" govori o migracijama što kažete na današnje probleme izbjeglica i način na koji Europa to rješava? Mislite li da smo otupjeli na ljudsku patnju?

Problem migranata je problem suvremenog svijeta. U stvari, tek su počele velike migracije, traženje sreće... Tema filma je u stvari traženje sreće. Može se očekivati da će naseljavanja i migracije značajno utjecati na promjene Europe kakvu imamo danas.

Express: Danas u Europu žele doći milijuni ljudi koji traže bolji život. Biste li realizirali film na tu temu?

Ako bih film na tu temu realizirao, počeo bih ga s uvodnom sekvencom u kojoj bih prikazao žalosnu Europsku uniju išaranu žicama i zidovima kojima se države žele zaštititi. Čak je i gospođa Merkel shvatila da je počeo nezaustavljivi proces globalnih promjena, biblijski izbjeglički tsunami, a trajat će i dulje od ratova koji su ga pokrenuli.

Express: Nakon fakulteta vratili ste se u Jugoslaviju, je li bilo teže snimati filmove tada ili danas?

Bilo je mnogo teže tada jer se naša kinematografija tek rađala. Daleko ispred nas bile su mađarska, austrijska i češka kinematografija, a da ne govorimo o talijanskoj i francuskoj. Sve je u nas tako reći počinjalo od početka i trebalo je taj vremenski gubitak nadoknaditi, tj. sustići druge.

Express: Tko su vaši najdraži suradnici kad je riječ o glumcima, a koga od zvijezda, bilo domaćih ili stranih, najviše volite gledati na velikom ekranu?

Radio sam s dobrim, izvanrednim glumcima, s mnogim glumcima debitantima, kao i s naturščicima. Od De Sice, Zampe i De Santisa učio sam kako pripremiti debitanta za kreaciju nekog lika, kako mu i kad treba nešto sugerirati, a o čemu s naturščikom ne treba razgovarati, za razliku od rada s profesionalnim glumcima.

Express: Uz vas su stasali mnogi afirmirani redatelji, kao Krsto Papić, Vinko Brešan, Bata Čengić, pa kasnije Delić, Budak i drugi.

Kad bih tijekom suradnje ocijenio da je netko među njima sposoban da samostalno kreira, pozvao bih ga na razgovor, otkazao mu daljnju suradnju i uputio ga da krene svojim putem. Zagrlili bismo se i ostali veliki prijatelji.

Express: Mlađim generacijama ste vjerojatno najpoznatiji po filmu "Bitka na Neretvi" i nominaciji za Oscara. Kako ste se tih dana osjećali i mislite li da ste trebali dobiti nagradu?

Bio sam uvjeren. Organizatori su mi na svečanoj dodjeli nagrade odredili prvo mjesto sa strane u prvom redu kako ne bih dizao uzvanike s njihovih sjedala i brže došao do bine. Ima više razloga zbog kojih mislim da je film "Bitka na Neretvi" trebao dobiti Oscara. Trajno se održao, pa prije tri godine u velikoj međunarodnoj anketi producenata, kritičara i autora uvršten je među deset najboljih filmova s ratnom tematikom. No postojao je jedan razlog zbog čega mi je izmaknuo Oscar, a to je tada bila s naše strane loša pratnja, diletantska kampanja...

Express: Kako vam je u sjećanju ostala suradnja s Yulom Brynnerom, Francom Nerom, Hardyjem Krugerom i Orsonom Wellesom?

Što veći glumac, to ugodnija suradnja.

Express: Kakav je čovjek i suradnik bio Welles? Kažu vrlo nervozan. Kako ste uopće do svih njih došli i dobili ih da se odazovu?

Naprotiv, vrlo blag, kako se to kaže, za previti ranu, topao, iskren i mislim da nisam pogriješio kad sam negdje rekao čak i naivan. Jako je cijenio dobro razumijevanje na koje je naišao u vezi s Ojom Kodar. Volio je boraviti u Zagrebu, a posebno u Gradskom podrumu. Svi inozemni glumci u mojim filmovima, među kojima su Christopher Plummer, Maximilian Schell, Florinda Bolkan u "Atentatu u Sarajevu", James Franciscus u "Velikom transportu", bili su angažirani i plaćeni za svoj rad od inozemnih partnera. Imali su prilike gledati moje filmove i rado su se odazvali pozivu za suradnju.

Express: Koga ste još od stranih glumaca imali priliku upoznati i kako su vas se dojmili?

U najljepšem sjećanju mi je suradnja s Helmutom Bergerom, Sandrom Ceccarelli i jednim od najboljih američkih glumaca Robertom Vaughnom.

Express: Je li na sudu utvrđeno je li "Bitka na Neretvi" produkcijski hrvatski film, a ne, kako u Sarajevu tvrde, bosanski zbog toga jer je sniman u Bosni?

Sudski proces je još u tijeku. Nema nikakve sumnje da je "Neretva" ostvarenje hrvatske kinematografije realizirano uz nebitnu suradnju od svega 15 posto bosanske kinematografije. Filmska radna zajednica Bitka na Neretvi, uz Jadran film, koproducent filma, uz podršku Udruge filmskih redatelja i Društva hrvatskih filmskih radnika, postavljaju pitanje tko je otuđio "Neretvu", tko je ustupio, odnosno nekome prodao "Neretvu"? Pokušao sam sudskim putem u Bosni dokazati da film nije bosanski, ali sam u Sarajevu bio onemogućen...

Express: Filmska radna zajednica Bitka na Neretvi kao koproducent filma upravo vodi sudski proces. Kako to napreduje, koji su im najbitniji argumenti?

Da je ministar kulture Bosne i Hercegovine u Mostaru tijekom rata donio odluku da je film "Bitka na Neretvi" bosansko-hercegovački film zbog toga jer je sniman na teritoriju Bosne i Hercegovine. Tužitelji smatraju da će se iza takve apsurdne odluke otkriti tajkunske financijske makinacije. Na sudu interese filmskih radnika Hrvatske, kao i hrvatskih autora, zastupa predsjednik filmske radne zajednice Ljubo Šikić. Odvjetnici ovoga puta očekuju podršku Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Express: Zbog čega Ministarstvo kulture Hrvatske nije reagiralo na nezakonitu odluku Ministarstva kulture BiH?

Nije reagiralo, kao što ni sad ne reagira na rješavanje aktualnih problema kinematografije.

Express: U nekoliko filmova surađivali ste s pokojnim Batom Živojinovićem. Pričalo se da je bio miljenik Slobodana Miloševića...

Najbolji dokaz da on to nije bio je činjenica da je među prvima potpisao onaj poznati apel protiv rata i razaranja Dubrovnika.

Express: Zamjerate li si u svojoj karijeri filmskog redatelja neke pogrešne političke poteze?

Iza svakog svojeg filma stojim, a jesam li se kome politički zamjerio, vjerojatno jesam. Po moje filmove bilo bi loše da nisam.

Express: A jeste li u svojoj karijeri imali problema da snimite film kakav želite?

Jesu li takve probleme imali i drugi redatelji? Imao sam čak i s "Vlakom bez voznog reda", "Čovjekom kojeg treba ubiti", a "Uzavreli grad" je bio zabranjen kao antisocijalističko djelo. Nesporazumi s politikom, ovom ili onom, podrazumijevaju se u stvaralaštvu redatelja. Danas ipak možemo reći da je u bivšoj Jugoslaviji bilo malo filmskih ostvarenja koja su bila cenzurirana ili zabranjivana. Doduše, često se javljaju neki neuspjeli redatelji s tvrdnjom da nisu mogli realizirati kvalitetne filmove jer su tobože bili onemogućavani.

Express: Kako se Josip Broz Tito odnosio prema filmu "Bitka na Neretvi"?

Maksimalno korektno. Dao je naredbu da armija svojim uslugama podrži produkciju Jadran filma. Film sam realizirao u punoj autorskoj slobodi, a Tito ga je vidio tek na premijeri u Sarajevu.

Express: Kako ste se upoznali s Picassom i kako je uopće došlo do toga da on radi plakat za "Bitku na Neretvi"?

Vidio je film "Skopje 63" i na završnoj svečanosti festivala u Monte Carlu, kad je film nagrađen Grand Prixom, čestitao mi je. Nekoliko godina kasnije stupio sam u vezu s njegovim agentom i predložio da Picasso napravi plakat za "Bitku na Neretvi". On je to prihvatio, poslao sam mu nekoliko sekvenci filma u trajanju od sat i pol jer film još nije bio montiran. Kad je dao svoj pristanak, tek onda je nastao problem kako ga platiti, ali on nas je riješio te brige jer mi je poručio da će plakat napraviti besplatno, ali da očekuje finu kolekciju vina. Tako je i ta briga okončana.

Express: Između 1989. i 2006. godine niste snimali. Je li to imalo veze s inspiracijom, sredstvima ili političkom situacijom u zemlji? Jesu li vam na bilo koji način otežavali rad i život?

Pripremao sam film o opsadi Sarajeva gotovo dvije godine, a onda je iznenada stopiran. Nije mi bilo žao jer sam bio u stalnom nesporazumu s faktorima koji su utjecali na sudbinu filma. Isto se dogodilo i s filmom "Vukovar". Film je već bio pripremljen za realizaciju, znatna sredstva utrošena za pripreme, ali onda je realizacija naglo zaustavljena. Političkom odlukom i, naravno, bez obrazloženja. Kao što vidite, sve se to može dogoditi ako se bavite filmom.

Dok radite u žiriju, ne primjećujete taj festivalski glamur. To podrazumijeva odgovornost, cjelodnevno gledanje filmova, neprekidne sjednice žirija... U trajnom sjećanju mi ostaje žiriranje s kultnim američkim redateljem Fredom Zinnemannom, autorom filma "Točno u podne", pa Monicom Vitti, Leslie Caron, Georgesom Sadoulom i posebno s jednim od najznačajnijih svjetskih redatelja Lucinom Viscontijem. Kao mladi sineast bio sam u njegovoj ekipi anonimnih volontera, a poslije toliko godina, što nikad nisam mogao zamisliti, s Viscontijem sam sjedio u žiriji Canneskog festivala.

Express: Prijateljevali ste s velikim, a sad pokojnim poljskim redateljem Andrzejem Wajdom. Kako ste se upoznali?

Naše poznanstvo i prijateljstvo počelo je kad je Andrzej Wajda pročitao scenarij filma "Rat" i sugerirao mi da za glavnu žensku ulogu angažiram poljsku glumicu Ewu Krzyżewsku. On je bio i organizator premijere u Varšavi te distribucije filma u Poljskoj, jedinoj istočnoeuropskoj zemlji gdje je film bio odobren za prikazivanje. O hrvatskoj kinematografiji imao je vrlo dobro mišljenje i uopće vrlo prijateljski odnos prema Hrvatskoj. Kad smo na inicijativu Hrvatskog društva filmskih radnika, koje je pokrenuo tadašnji predsjednik društva Ljubo Šikić, krenuli u širu međunarodnu akciju osude agresije na Hrvatsku, obratio sam se Andrzeju Wajdi da potpiše apel "Stop ratu u Hrvatskoj". Odmah se odazvao pozivu, osudio agresiju na Hrvatsku, a apel je potpisan od istaknutih sineasta iz cijelog svijeta te još tijekom trajanja festivala u Veneciji odaslan u cijeli svijet. Bilo mu je drago kad sam se odazvao njegovu pozivu 1977. godine da u Varšavi prisustvujem premijeri njegova filma "Čovjek od mramora", koji je u to vrijeme bio opstruiran od poljskih vlasti. Prije dva mjeseca htio sam mu poslati da pročita scenarij mojeg novog filma "Bijeg do mora", ali su mi iz njegove produkcije javili da je upravo smješten u bolnicu. Bio je značajan, veliki sineast, drag prijatelj i borbeni Poljak.

Express: Veselite li se početku snimanja vašeg novog filma "Bijeg do mora"? Na kojim će se lokacijama snimati?

Film pažljivo pripremam s visoko profesionalnim suradnicima i nadam se najboljem. Sa suradnicima sam u najsloženijem procesu nastajanja filma, u pripremama za početak snimanja. Radnja filma događa se u Istri, izuzetno interesantnim ambijentima u vrijeme Drugog svjetskog rata i u današnje vrijeme.

Express: Jako ste dugo u braku. Koja je tajna sretnog braka?

Nema tajni u sretnom braku.

Express: Imate dvije kćeri i troje unučadi. Čime se oni bave, što ih zanima?

Da, imam dvije divne kćeri i troje divne unučadi, a njihovi su interesi sasvim različiti.

Express: Što unuci kažu na djedov opus i mjesto u povijesti domaće, ali i svjetske kinematografije?

Čini mi se da vole takvog djeda.