Vladimir Tintor o blagdanima, karijeri i prijetnjama: 'Siguran sam da me tada gluma spasila'

Vladimir Tintor (45) utjelovio je genijalca u projektu "Nikola Tesla - puni krug" autora Petre Radin i Marija Kovača. Gostovali su nedavno i u New Yorku, "igrali" gdje je živio i boravio veliki izumitelj iz Smiljana. Mi smo ga snimali u Tehničkome muzeju "Nikola Tesla", a na izlasku su ga "prepoznala" školska djeca koja su došla na izlet iz Kloštar Ivanića. Svi su se htjeli fotografirati s Teslom...

'BRAČNI PAR GOTOVAC' Zvijezde 'Kumova' raznježili sve fotkom: 'Ovo nije zadnji ples'

Publika je plakala, a i vi, glumci, bili ste vrlo emotivni... Sad kad su se dojmovi malo slegnuli, kako vam je bilo?

Bilo je baš tako - emotivno. Iz nekoliko razloga. Prije svega, veliki je privilegij igrati takvog čovjeka kao što je to bio Tesla, još u jednom takvom gradu kao što je New York, ali ono još važnije je to da smo uspjeli u prostore u kojima je Tesla u New Yorku boravio donijeti 'komad' Like, progovoriti o njegovu inspirativnom odnosu s majkom i na kraju poslati poruku mira u koji je Tesla punim srcem vjerovao. Doista su nas tamo lijepo najavili i mogli smo vidjeti koliko je publika bila ponosna na sve nas. Dok su čitali naša imena i iz kojih sve kazališta dolazimo, bilo je jasno da im puno znači da smo tamo. Bilo je baš dirljivo.

Glumili ste na engleskom jeziku. Jeste li i u jednom trenutku osjetili tremu, pritisak jer, koliko god dobro govorili jezik, on ipak nije materinji...

Probe za taj performans su bile vrlo intenzivne, stalno smo u kreativnim fazama nešto dopisivali, dodavali, oduzimali, mijenjali. Odlazio bih na probe nakon cjelodnevnog snimanja 'Kumova' i zabrinuo sam se hoće li taj silni tekst na engleskom uopće stati u moj mozak. Naravno da je dodatni pritisak bio u tome da je tekst na jeziku koji mogu govoriti, ali teško improvizirati ako pamćenje 'zapne'. Velik dio teksta smo uzimali iz Teslinih izjava, zapisa, bilo je puno njegovih citata, tako da to ne bih mogao ni na hrvatskom improvizirati, a kamoli na engleskom. To je završilo tako da sam u avionu na putu do tamo ponavljao tekst.

Kakve su reakcije publike bile nakon predstave?

Reakcije su na obje izvedbe bile baš jako dobre. Bavili smo se u performansu njegovim tzv. bljeskovima pred stvaranje nekog od mnogih patenata, njegovim sumnjama u sebe, propitkivanjima i mislim da je publika uspjela vidjeti da ipak iza svega toga stoji samo 'običan' čovjek sa svim svojim slabostima i pogreškama iz kojih uči. Publika je nakon predstave imala potrebu razgovarati s nama, reći dojmove kako o predstavi, tako i o Tesli, meni je to znak da smo uspjeli.

Kako je došlo do toga da premijera bude u Americi? I do suradnje s Petrom Radin i Marijem Kovačem?

S Petrom surađujem već dugo. S Marijem sam radio predstavu u osječkom HNK. Njihovoj mašti i upornosti baš vjerujem. Ovaj projekt se u glavama Petre i Marija 'kuha' dulje vrijeme. Projekt je mijenjao svoja obličja i temeljnu ideju puno puta. Petra ima suludo povjerenje u mene, pa mi je od ideje o Tesli govorila da sam ja njezin Tesla, na što sam samo odmahivao rukom jer igrati Teslu u New Yorku nije baš mala stvar obećati. Doista nisam vjerovao da će cijela zamisao uspjeti. Ali Petra i Mario su po tko zna koji put pokazali koliko su uporni i beskrajno sam zahvalan da su mi dali to povjerenje.

Istaknuli ste kako je teško bilo biti u Teslinim cipelama, ali i da je veliki užitak pokušati dohvatiti takvoga genijalca, kojeg ste i utjelovili na našoj naslovnici. Jeste li imali tremu? Proučavali njegov život...?

Dok smo razrađivali koncept, zaključili smo da bilo koji film, predstava, knjiga o Tesli ne može obuhvatiti takvu ličnost u cijelosti i da bi uzaludno bilo i pokušavati. Trema je bila neizbježna, puno veći glumci od mene su igrali Teslu, pa je dodatna odgovornost bila i u tome. Nas je zanimao Tesla kao čovjek, podcrtati to čudo da je jedan dječak u tako malom Smiljanu uspio razviti takve ideje koje su kasnije promijenile cijeli svijet. Kad su se svi fragmenti našeg performansa prvi put na probama spojili, tad je krenulo uživanje u toj suigri s Hanom Hegedušić, Josipom Bilić i Filipom Fakom te uživanje da bar na jedan tren mogu zamisliti kako je to doista biti u cipelama jednog takvoga genijalca.

New York kao grad - je li vas dojmio ili razočarao? Biste li mogli u njemu živjeti?

O New Yorku sam maštao otkad znam za sebe. Iz daljine sam zamišljao taj grad i sebe u njemu. Čak sam si davao i rokove, u smislu, ako do 35. ne budem na Broadwayu, nisam ništa napravio od svog života. Valjda samo svi tako nadobudni i strogi prema sebi kad smo mladi. Ali se do 'Tesle' nije pružila prilika ni da tamo odem turistički. Ovo životno čudo da moj prvi odlazak tamo bude radni i još s ulogom Tesle, i to na mjestima gdje je on osobno boravio, vrijedilo je čekati. Nije me grad kao grad razočarao. Bit će da sam se ja promijenio, pa ne bih nikad htio zamijeniti nebo za nebodere. Grad je divan, uzbudljiv, volio bih u njemu boraviti po par mjeseci zbog posla, ako se dogodi, ali nemam preveliku želju tamo seliti se zauvijek.

Privlači li vas Hollywood?

Kao netko tko se glumom i počeo baviti zbog filmova iz zlatnog doba Hollywooda, teško mogu reći da ne bih htio tamo raditi. S druge strane, glumačka sreća je jako relativan pojam. Veliko je pitanje je li sretniji holuvudski glumac s milijunskim ugovorima, koji ima tri kuće iz kojih ne smije izaći sam na ulicu, ili neki glumac u manjem kazalištu koji stvara izazovne uloge, pomiče glumačke granice, a i uz svoj posao stigne vidjeti i prijatelje, i obitelj, i biti tu uz svoju djecu dok odrastaju. Nekad mi tražimo sreću, a nekad sreća na pola tog puta nađe nas. Sve što je suđeno biti tvoje - tebi i padne u krilo, kad god i gdje god. Svakako bih volio imati u životopisu par dobrih uloga u tako velikim filmovima, takve produkcije, ali ako se i ne dogodi, bio bih jednako sretan.

Prije Velike jabuke bili ste u Veneciji s makedonskim filmom "Domaćinstvo za početnike", u kojem igrate jednu od glavnih uloga. Film je o autsajderima, LGTB zajednici... Kako su došli do vas?

Kako su došli do mene, dan-danas ne znam. Iskreno, bilo me strah pitati. To govorim zbog toga što me redatelj Goran Stolevski isto tako iz vedra neba zvao i za prethodni film, koji sam, nažalost, propustio zbog termina koje sam imao već dogovorene. Kad me je nakon godinu, dvije ponovno zvao da igram u ovom filmu, shvatio sam da mi čovjek iz svog instinkta naslijepo daje ogromno povjerenje i zato sam morao dati sve od sebe da to povjerenje ne izigram. On je jedan veliki vizionar, izabrao je glavnu glumačku ekipu od britanskih, rumunjskih, romskih, hrvatskih, makedonskih glumaca, izmiješao nas, naučio nas u pripremama makedonskom jeziku i napravio stvarno čudo od filma. Počašćen sam što sam dio te priče. I to da je taj film imao premijeru u Veneciji, meni govori da je u životu sve moguće.

Postoji li neka uloga koju ne biste igrali ni pod razno?

Jako zanimljivo pitanje. Nemam popis takvih uloga, ali evo - ne bih volio igrati uloge za koje nisam dovoljno dobar ili točan izbor. Trudim se priznati si svoje limite, nekad sam možda i prestrog prema sebi, ali ne bih se volio gurati za neku ulogu za koju znam da bi je neki moj kolega odigrao puno bolje.

Zbog filma "Domaćinstvo za početnike" učili ste makedonski. Što je najluđe što ste tijekom karijere naučili?

Tijekom karijere sam naučio neke lakše stuntove, samo u 'Kumovima' sam padao u potoke, grobne jame, baratao puškom. Volim takve izazove. Ali moje učenje makedonskog je možda stvarno najluđe jer je bilo kratko, intenzivno i suludo kao ideja. Bacam se u vatru, pa što bude.

Kako ste uz sve to stigli dolaziti na set "Kumova"? S kime ste se najviše zbližili na setu?

Završili smo snimanje sezone 30. lipnja, a ja sam već 2. srpnja bio na setu 'Domaćinstva'. Učenje makedonskog i pripreme za tu ulogu su se događale kroz vikende u lipnju. Ritam je bio ovakav: petkom navečer nakon radnog tjedna na 'Kumovima' sjedam u avion za Skopje, tamo sam do ponedjeljka ujutro, pa čim sletim u Zagreb, idem u studio. I tako u krug. Sve što pametno imam reći je: hvala mojoj obitelji što me toliko podržava, razumije i prati u tim mojim suludim fazama.

Glumili ste u prvoj hrvatskoj sapunici "Zabranjena ljubav", pa u "Ratkajevima"... Jeste li naslućivali koliko će vas ta serija proslaviti? Čujete li se još s nekim od ekipe?

Pamtim da mi je to bio prvi velik projekt. Učio sam sve u hodu. Ta serija je bila velika škola, kako životna, tako i poslovna. Moram priznati, slabo se čujemo, mnogi od kolega iz serije se niti ne bave više glumom. U srcu mi je i dalje Maja Petrin, naše divno prijateljstvo i suradnja. Dan-danas upoznajem neke mlade ljude koji su 'odrasli' na 'Zabranjenoj ljubavi'. Dok smo je snimali, stvarno nisam mogao ni zamisliti da je toliko utjecala na ljude. Tek sad shvaćam odgovornost našeg posla. Mi smo ljudima u domovima svaki dan, oni s našim likovima i nama kao glumcima žive. Nekom od publike ste možda uzor ili nešto vide u vama a da vi toga niste svjesni. To je veliko povjerenje s njihove strane, a s naše - velika odgovornost da svoju publiku ne razočarate, bilo privatno ili u ulozi.

Da niste glumac, što biste bili?

“Normalan".:) Diplomat, botaničar, možda slikar...

Od 2011. ste član HNK Osijek. Kako ste se odlučili za Osijek?

Te godine je HNK u Osijeku raspisao natječaj za dva glumca, prijavio sam se i tako smo nakon audicije u kazalište ušli Duško Modrinić i ja. Nekako mi je to došlo logično, tamo je već bio Aleksandar Bogdanović, moj dugogodišnji prijatelj, i sve se poklopilo.

Na koju ste ulogu najponosniji?

Na ulogu Jeana u 'Gospođici Juliji', Polugana u 'Vučjaku' i Von Trappa u 'Moje pjesme, moji snovi'.

Kazalište ili film?

Jednako volim i jedno i drugo. U zadnje vrijeme me kamere malo više privlače, priznajem.

Osijek ili Zagreb? Manji, mirniji grad ili užurbana metropola? Koji vam je grad više po mjeri?

Osijek je malo više po mojoj mjeri, intimniji je, praktičniji, manje užurban.

Režirali ste i film "The Escape" o Romy Schneider. Imate redateljskih ambicija ili je to bio tek izlet?

Zasad je to bio tek izlet. Cijela ideja tog filma je nastala u mašti i promišljanju Sandre Lončarić i meni je bilo drago što sam joj bio dodatno oko koje je možda malo te ideje 'prevela' u slike. Zanimljivo iskustvo u svakom slučaju.

Veliki ste ljubitelj umjetnosti. Izrađujete li još Tintorame, mala umjetnička djela u praznim limenkama od sardina?

Da, još ih izrađujem. Ušle su u moj život i sad nemam kud. Neodvojive su i veliki mi je užitak baviti se njima. Koliko ih radim, ovisi o tome koliko imam glumačkih obveza. U zadnje vrijeme tražim umjetnost u svemu, divim se majstorima od svakog zanata. Slučajno mi je to palo na pamet. Ne znam objasniti zaista. Valjda su me one pronašle. Veliki hobi mi je i vrtlarstvo, u Osijeku uzgajam mladi ružičnjak i voćnjak i to me beskrajno opušta. Uvijek neki od hobija pati, prioriteti se preslože sami od sebe. Ali se uvijek lijepo vratiti nečemu 'onako, za dušu'.

Jeste li božićni tip ili grinch? Obilazite advente, kitite li bor tjednima prije Božića, kupujete li bjesomučno poklone?

Nisam ni jedno ni drugo u nekom ekstremu. Volim Božić i žao mi bude što se ponekad previše iskomercijalizira, prerano počne. Ne osuđujem ljude koji bjesomučno troše na darove i ukrase jer tko bi odolio tom šarenilu koje ti stoji pred očima mjesec dana prije blagdana nad blagdanima. Ponekad posjetim advent, najviše zbog atmosfere druženja, opuštanja, lijepih susreta. Za mene je Božić skromni tihi blagdan, koji se s veseljem čeka uz najbliže, a darovi mi nisu toliko važni.

Kako blagdani izgledaju kod vas doma?

Svira tiha glazba, po mogućnosti sa starog vinila, kiti se bor, vode se ugodni obiteljski razgovori, miriše pita od jabuka i cimeta. Srce na mjestu.

Kujete li već planove za 2024. Ili ste spontani tip? Koja ponuda dođe, tako o njoj razmišljate...

Već mi se lagano popunjava sljedeća godina. Na početku godine radim predstavu 'Maratonci trče počasni krug' u HNK Osijek, nakon toga slijedi nešto što još ne smijem odati. Volim znati unaprijed barem okvirni plan, ali sam naučio onu staru 'Čovjek planira, a Bog se smije'.

Slava, nažalost, ima i drugu, manje lijepu stranu... Vi ste je osjetili na vlastitoj koži. Rekli ste da ste se deset godina oporavljali od toga. Nije bilo nimalo ugodno, ucjene, prijetnje, razotkrivanje... Kako ste uspjeli sve to prebroditi? Jeste li u tom periodu mislili odustati od glume ili vas je baš ona spasila?

Nije bilo lako, ali sve zlo u tome prebrodio sam uz pomoć ljudi. Roditelje, prijatelje... Ništa bez ljudi. Od onih neznanaca koji su mi slali poruke potpore, a da me nikad nisu vidjeli i upoznali do par prijatelja koji su mi pružili slamke spasa kad je bilo potrebno. Ne mogu reći da mi nije prošlo kroz glavu odustati od tog sna. Baš u tim trenucima mi je, između ostalih, upravo Petra Radin pružila ruku i pokazala da ta moja situacija nije kraj nego samo mala prepreka na putu. I siguran sam da me gluma spasila.

Više sam se bavio ‘bolje napisanim’ likovima, pa nisam razmišljao toliko o sebi. Po prirodi sam vrlo sramežljiv, introvertan, pa zato gluma često od mene iziskuje hrabrost. Nije mi baš uvijek lako tek tako se izložiti, malo je možda teško objasniti. Svoj posao doživljavam kao časni poziv, a na meni je da se izborim sa svojim manjkom hrabrosti i strpljenja. Zato su mi nekad i manji razlozi dovoljni da pomislim odustati. Možda bi to bio bijeg, linija manjeg otpora. Možda sam odavno trebao odustati jer nisam za to i samo sam si umislio. Ne znam, ali eto idem provjeriti, pa ‘što Bog da i sreća junačka’.

POGLEDAJTE VIDEO: VOJKO V ODGOVARA NA PITANJA FANOVA