Volio je bridž, sudio nogometnu utakmicu i družio se s Krležom

Pokojni glumac Josip Bobi Marotti nazivao ga je svojim drugim ocem, a razne anegdote najbolje govore kakav je bio dr. Branko Gavella, velikan hrvatskog teatra, jedan od osnivača Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu i jedan od utemeljitelja zagrebačkoga dramskoga kazališta u Frankopanskoj ulici koje danas nosi njegovo ime. Malo je poznato da mnoga sjećanja na djeda ima i njegova unuka, profesorica Yvonne Vrhovac, koja i danas stanuje u Hebrangovoj ulici, u stanu u kojoj je njezina baka početkom prošlog stoljeća živjela s tim osebujnim doktorom filozofije, koji je kazalište volio više od ičega na svijetu. U njezinu stanu i danas su brojni Gavellini portreti te albumi puni fotografija koje pričaju manje poznatu priču o njezinu djedu, visokom i krupnom čovjeku, koji je bio strah i trepet glumcima i studentima. Yvonne Vrhovac govori da su ga se bojali čak i ona i njezin stariji brat Nikola.

POGLEDAJTE VIDEO: 

Pokretanje videa...

00:12

Video: Privatni arhiv/PIXSELL

Profesorica francuskog i engleskog jezika u Klasičnoj gimnaziji, pa na Odsjeku za romanistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu, danas je aktivna umirovljenica, puna životne energije, pa osim što redovito odlazi na kazališne predstave, pohađa i tečajeve njemačkog jezika i rekreativne gimnastike te jedva ima slobodnog vremena. Danas Yvonne ima i mnoge druge uspomene na Branka Gavellu. Pokazuje malu zlatnu pločicu na kojoj je ugravirano šest slova. – "E", "Th", "B", "d", "U". Yvonne priča obiteljsku zgodu:

- Odmah nakon srednje škole otišao je u Beč, tamo je studirao filozofiju i germanistiku. Doktorirao je filozofiju, a u tome mu je pomogla i baka Ema. Nakon što je napisao doktorski rad, zamolio je baku da mu ga prepiše krasopisom kako bi ga odnio u Beč na obranu. Baka je tintom i perom danima marljivo prepisivala, a onda je jednog dana netko udario o stol i preko rukopisa razlio vodu iz vaze. Dobar dio njezina truda pretvorio se u veliku mrlju, pa je strpljivo krenula ispočetka. Baku Emu, za razliku od djeda, krasile su mirnoća i strpljivost. Djedov filozofski doktorski rad zvao se 'Die Erkenntnistheoretische Bedeutung des Urteils' i, da bi joj zahvalio za njezin trud, donio joj je iz Beča na dar ovu zlatnu pločicu s ugraviranim prvim slovima naslova disertacije, koju i danas čuvam i ponekad nosim - govori profesorica Vrhovac.

Iako njegova disertacija nikad nije prevedena na hrvatski jezik, rukopis se i dalje čuva u bečkom arhivu. Yvonne pokazuje još jednu dragu uspomenu na djeda - srebrnu tabakeru.

- Nekoliko dana nakon što sam početkom 2016. prvi put dala intervju za Jutarnji list, vraćala sam se kući i na ulici, pred ulaznim vratima, zatekla jednog čovjeka. Vidjela sam da nekog traži, pa sam ga pitala mogu li mu pomoći. Rekao je da traži Yvonne Vrhovac. Predstavila sam se, a on je iz džepa izvadio paketić i rekao: 'Ja sam Radisav Ilić, a moja mama je radila kod djedove supruge Zlate Gjungjenac. Nakon mamine smrti pronašao sam tabakeru, ali nisam imao pojma da ste vi i vaš brat Nikola Gavellini unuci. Sad kad sam pročitao to u novinama, odlučio sam vas potražiti i vratiti vam nešto što vam pripada'. Kad sam otvorila tabakeru, jako sam se iznenadila. S unutarnje strane bilo je ugravirano 'Branku Gavelli Milan Begović 9. 1 .1926.' - prisjeća se Yvonne.

Bilo je to godinu dana nakon što je Begović napisao "Pustolov pred vratima", a prema tom tekstu Gavella je te 1926. postavio predstavu u HNK. Osim s Begovićem, višedesetljetno prijateljstvo vezalo ga je i s Miroslavom Krležom, čija je djela također postavljao u kazalištu. No, ističe Yvonne Vrhovac, njihovo je prijateljstvo bilo je uvijek turbulentno. Oko svega su raspravljali, znali bi se porječkati i ako Gavella ne bi uzeo u podjelu Krležinu suprugu Belu, inače dramsku prvakinju u HNK. Ali je odnos između dvojice velikana uvijek bio prepun međusobnog poštovanja jer je Gavella prve poglede na kazališnu umjetnost i glumu počeo objavljivati baš u Krležinu časopisu Danas. Gavellina unuka kaže da se sjeća djeda kao vrlo elegantnog muškarca koji se volio lijepo odijevati. Stoga su ga žene jako voljele, pa bi se oko njega stalno motale neke ljepotice. Nekoliko njegovih kaputa, prsluka, hlača i košulja danas su pohranjeni u zagrebačkome Muzeju za umjetnost i obrt, a dobar dio teatroloških rukopisa Yvonnein brat Nikola Batušić predao je Odsjeku za povijest hrvatskoga kazališta u Opatičkoj.

- Djed je uvijek nosio bijele košulje i odijela, a bez šešira ne bi ni izlazio iz kuće. Nikad nije propuštao ni popodnevne partije bridža. Obožavao je tu igru jer je smatrao da održava mentalnu bistrinu. Tu je bio i štap kojim bi uvijek jako lupao. Sjećam se jedne godine, mislim da je bila 1958., mog brata i mene pozvao je da dođemo ljetovati sedam dana u Dubrovnik. Bila je to nagrada jer sam tog ljeta maturirala i upisala fakultet. Radio je na Dubrovačkim ljetnim igrama i platio nam je valjda od zarađenog honorara polupansion u privatnom smještaju. On i Zlata svaki dan su nas obilazili i onda bismo svi zajedno išli na ručak, pa na probe i navečer na predstave. I tamo je uvijek nosio laneno svijetlosivo odijelo i bijelu košulju dugih rukava iako je bilo jako vruće. Ali uvijek je htio biti dotjeran - priča. Dok bi sjedili u gledalištu tijekom proba, uvijek ih je nešto pitao da vidi prate li ili spavaju.

- Postavljao je 'Tirenu' i usred probe bi se okrenuo prema nama i uzviknuo: 'A sad, kako ide dalje? Je li to heksametar ili dvanaesterac?'. I ako ne bismo znali, odmah bi uslijedila 'pohvala': 'Bedaki jedni!'. Ali nije tu bilo ni trunke zloće, sve je to bila uvijek njegova šala - govori Yvonne dok joj s lica ne silazi osmijeh.

Vjeruje da je djed temperament naslijedio od oca Grka. Gavella je u mladosti volio nogomet, pa je čak bio i nogometni sudac koji je sudio prvu utakmicu nogometnog prvenstva u Hrvatskoj. Bilo je to 1912. godine, a igrala je HŠK Croatia protiv Tipografskoga športskoga kluba. Fotografija s nogometnog terena svjedoči ovom povijesnom događaju. Prema svjedočanstvima Yvonneine majke Ivane, uvijek je bio široke ruke. Bio je hedonist i želio je uživati u životu, počastiti društvo, zvati na večere. Stoga je, kako je ispričala jednom i Yvonneina majka Ivana Batušić, često znao otići u minus, dugovati, pa vraćati novac.

- Iako je puno radio i zarađivao, još bi brže trošio, a teatarski rad i život nikad nisu bili izvor bogatstva. Njemu je novac bio samo sredstvo za plaćanje životnih veselja - govori Yvonne, koja se sjeća kako se jednog dana razbolio i završio u bolnici.

- Imao je tad 77 godina i saznali smo da boluje od karcinoma prostate, ali smo bili uvjereni da će se izvući. Od djeda nikad nismo čuli da govori o smrti ili odlasku. On je volio život i nakon operacije prognoze su bile sasvim optimistične. Jedino je tad prvi put mojoj majci rekao: 'Čuj, sad buš se morala malo više potruditi oko mene jer bum u bolnici sasvim sam'. Do zadnjeg dana imao je oko sebe hrpu papira i radio je na tekstovima. Obožavao je jesti teleći mozak s jajima, pa je od mame naručio da mu to donese u bolnicu. No čim je kušao, počeo je kritizirati: 'Kaj si mi to pijesak nutra metnula?'. Nije mogao pojesti do kraja. I onda su nas jednog dana nazvali iz bolnice i javili nam da je umro. Sigurna sam da on nije na to bio spreman' - kaže Yvonne.

Djedov sprovod u travnju 1962. bio je za nju najtužniji događaj u životu.

- Najprije nisam mogla vjerovati da je odjednom nestala ta njegova silna energija i da se pretvorio u mršavog, ispijenog, slabog i bolesnog čovjeka. A onda nisam mogla vjerovati da ga više nema - govori.

Branka Gavellu ispratile su tisuće Zagrepčana. Iza njegova lijesa koračalo je njegovih dvoje unuka, 22- godišnja Yvonne i njezin 24-godišnji brat Nikola.

Ona nikad nije postala glumica, kako je voljela u šali plašiti djeda, koji za to nije htio ni čuti, ali je zato postala profesorica na fakultetu, a za svoj doprinos u promicanju francuskog jezika 1997. godine dodijeljen joj je u ime predsjednika Francuske Republike Orden viteza Legije časti. Njezin brat Nikola Batušić ipak je krenuo prema teatrologiji i postao član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Kad je Gavella vidio da je njegov unuk ustrajan u svojoj ljubavi prema teatru, u tome ga je i podržao.