Znamo da kasnimo, ali stvarno je super: Iz Solina za Hrvatsku

Proći će cijela ova korona kriza dok nekoga iz Dalmacije natjerate da učini nešto u roku.

Sjećate se, prvo su krenuli Talijani sa spontanom pjesmom na balkonima. Pa su onda odnekud izvukli saksofone i violine. Uključio se pomalo i cijeli svijet. Zatim se počelo s ambicioznijim aranžmanima. Cijeli bendovi i orkestri, propisno udaljeni i izolirani, svirali su iz svojih domova kroz podijeljene ekrane. I bilo je dobro. Stvarno jest. Kad već moramo biti zakopani u kućama, bar smo imali nešto lijepo za čuti. Nekakvu melodičnu poruku podrške, solidarnosti i zajedništva. Otprilike u to vrijeme, negdje na početku hrvatskog zaključavanja, došli smo na ideju da i mi napravimo nešto slično. 

NITKO NE SPAVA Za naježiti se: Tenor s balkona pjevao serenadu svojoj Firenci

Javili smo se prijateljima iz Gradske glazbe Zvonimir u Solinu. Em postoje doslovno više od stoljeća, em su svirali na Poljudu za sto godina Hajduka, em tamburaju po cijeloj Europi. Znaju ljudi što rade. Ali zanemarili smo nekoliko bitnih faktora. Prvo, iz Dalmacije su.

- Jeste gotovi? - pitali bismo svakih nekoliko dana.

- Evo sad ćemo. Pomalo - odgovorili bi nam.

I tako je pomalo prolazio dan za danom, tjedan za tjednom, a video Solinjana nije stizao. U međuvremenu su popustile mjere. Ljudi su izašli na ulice. Činilo se kao da su prošle godine otkad su oni Nizozemci svirali Odu radosti iz svojih nizozemskih kuća.

Drugi važan faktor zbog kojih smo ovoliko čekali leži u činjenici da su orkestralni muzičari iznimne picajzle. Sve mora biti cakum-pakum. Nema dištonavanja, nema amaterizma, nema nepotrebne buke. Trebalo je sve to posebno aranžirati, pa snimiti, pa uskladiti, pa umiksati... Sve je moralo biti savršeno. 

I zbilja, kad su napokon, nakon valjda 300 godina čekanja, poslali konačni video, zvučao je sjajno. Uostalom, poslušajte sami. 

Iz Solina za Hrvatsku: Neka cijeli ovaj svijet

POGLEDAJTE VIDEO NJIHOVOG NASTUPA:

Pokretanje videa...

02:46

Video: 24sata/pixsell

Porazgovarali smo s Tonćijem Ćićerićem i Franom Mihaljem. Tonći je maestro, Frane je trubač. 

- Iskreno, telili smo se jer smo radili amaterski, sve od doma. Nismo uzeli nikoga profesionalnog. Ja sam to radio na nekom drljavom laptopu koji mi je jedva pokrenuo toliki broj gigabajta i naravno da se sve to malo odužilo. Prvo dok smo snimili sav zvuk, pa onda sav video, pa jednu rezoluciju, drugu... Ma ajme - govori nam Tonći. 

On je dirigent solinske glazbe već 16 godina, a sama ustanova postoji više od stoljeća. Od 1912. Zamislite koliko je to ispuhanih nota i zgužvanih aranžmana.

- Zadovoljan sam konačnim proizvodom. Htjeli smo da se ide s općepoznatom stvari koju smo već imali na reportoaru, a snimala su je većinom djeca, prosjek ispod 20 godina. Ma stvarno sam zadovoljan - kaže dirigent.

A kako su uopće snimali? Kako su doskočili zabranama okupljanja? Kako orkestar koji se ne smije okupiti snimi orkestralnu izvedbu?

- Počeli smo snimati video u karanteni, kako ga svi snimaju. A kako nas ima puno, zahtijevalo je dosta truda da to sliči na nešto. Neke smo snimili od doma s diktafonom, a ostalo s malo boljom opremom, sa zvučnom karticom i pravim mikrofonom. Jednog po jednog. A onda je još trebao svatko posebno snimiti i video. Pa dok se to još smontiralo da sve bude precizno i točno. Ma bilo je tu svakakvih kombinacija - objašnjava trubač Frane.

Orkestar koji svira Morriconea

Dovukli su i profesionalne glazbenike da im daju ruke. 

- Da, jedan veliki dio su odradili i naši prijatelji koji su htjeli sudjelovati. To su Jan Ivelić Pele na bubnju, Karlo Dotur na gitari i Nikola Celić na klavijaturama. Oni su nam poslali svoje snimke koje smo kasnije umiksali - dodaje.

U Zvonimiru, osim orkestra, postoji i glazbena škola. Kako u vrijeme smartphonea uspiju nagovoriti djecu da se uključe i sviraju u limenoj glazbi? Zar im prva asocijacija na takav orkestar nije nekakva vatrogasna vježba ili posmrtna koračnica? Zašto bi se itko mlad uključio u tako nešto?

- Naravno, većini ljudi je limena glazba asocijacija na Malo misto i na sprovodnu glazbu. Ali s obzirom na novo vrijeme i na nove aranžmane po Europi, a i novu vrstu glazbe koja se izvodi, kao što je filmska glazba, mi smo učinili nešto drukčije. Izgleda dosta kul kad vidite kako orkestar svira Morriconea - kaže Frane. 

Dobro, ali do Morriconea ipak treba doći. Kako nagovorite dijete da se pridruži glazbi? 

- Vrbujemo ih (smijeh). Doslovno idemo po kućama i dijelimo letke. A onda kad dijete proživi neko vrijeme u školi i kad dovoljno glazbeno sazrije, mi ga uvrstimo u veliki orkestar. Tu ima svega, od djece od 12 godina do ljudi od 70 - dodaje trubač.

Skup sport

- Budućnost orkestra je da se mora vezati uz glazbenu školu i onda je to ozbiljnija struktura. Kroz sustav školstva se privlači djecu. Kad se krenulo s tom školom prije 12 godina, imali smo sveukupuno četvero zainteresiranih. Doslovno četvero. I onda je to raslo eksponencijalno. Sad ima po 80 prijavljenih, a primamo ih 40. Dogodila se popularizacija jer Solin ima puno djece, a slični orkestri se jako bore s članstvom - dodaje Ćićerić i naglašava da su nastojali uvijek dodatno motivirati djecu.

- Proces je spor. Dijete želi da se sve desi odmah, a ovdje mora puhati tonove bar dvije godine da to počne sličiti na nešto. Proces im je naporan i ima dosta odustajanja, ali dajemo besplatno instrumente na korištenje. Godinama je glazba plaćala stopostotnu školarinu da ih se motivira - kaže Tonći.

Inače, bavljenje puhačkom glazbom je prilično skup sport. Imaju 75 djece u školi, uz orkestar od 40 ljudi. I sad ajde nabavi instrumente za sve njih. Jedan ozbiljan instrument je 20 posto njihovog proračuna, kaže dirigent. A ove godine će, zbog korone, biti posebno teško nabaviti nove. Ali ne kuka, kaže da većinom imaju sve što im treba.

Sretno im. Dobro, počeli smo članak sa stereotipom. Ajmo ga tako i završiti.

- Je li istina da glazbari puno piju? - upitali smo Franu dok je otvarao pivo.

- Glazba, kao i svaka udruga u malom mjestu, okuplja sve živo. Drago im je svima tu boraviti. Mi smo to doveli na neku normalnu razinu, ali ovdje nije poanta jesti i piti. Ako se misli samo na to, onda nikad nećemo svirati Morriconea. Bar ne kvalitetno - kaže solinski trubač.

- A ni ta djeca nemaju force kako su imali oni prije - dodaje ispod glasa dok naginje bocu.