Adžić: Ja sam zabio prvi gol u HNL-u, prošlo je već 25 godina

Trećina zemlje bila je pod okupacijom, a žrtve, stradavanja i razaranja bile su, nažalost, svakodnevica. Mnogi sportaši pomažu u Domovinskom ratu, pa su tako brojni zaposlenici Hajduka, među kojima su bili i trener Mijač, te igrači Mihačić, Miše i Novaković, prisegnuli 158. brigadi Zbora narodne garde.

HAŠK Građanski je pomagao obrani tako što je dio Bobanova transfera u Milan poslao ZNG-u, a spominje se dva milijuna dolara, dok su svi odvajali četvrtinu plaće za pomoć obrani zemlje.

Prošlo je gotovo godinu dana od završetka zadnjeg jugoslavenskog prvenstva, igrači su u klubovima trenirali pod uzbunama, a ponegdje i pod granatama. I onda je 28. veljače 1992. u Maksimiru napokon započela prva sezona HNL-a u neovisnoj Hrvatskoj.

Protiv HAŠK Građanskog gostovala je Cibalia, a u Maksimiru je oko šest tisuća gledatelja na prvi gol čekalo samo 45 sekundi, kada je zabio Željko Adžić. U kakvom vam je sjećanju taj gol?

- Uh, nisam ni svjestan da je prošlo već 25 godina, stari se... No moram priznati da je osjećaj ponosa tijekom godina sve veći, prvi će ipak zauvijek ostati. Bila su teška vremena, a mi smo napokon počeli igrati. Ne pamtim baš previše detalja iz karijere, ali prvi gol neću nikada zaboraviti.

Kako je izgledao taj prvi gol?

-  Mađar Peter Vigh mi je dodao loptu s desne strane, a ja sam pogodio s nekih 12 metara. Utakmica je tek počela, a mi smo poveli. Nisam od silnog uzbuđenja i emocija zbog rata koja su tada bile jake uopće bio svjestan da bi to mogao biti prvi gol u hrvatskoj ligi. Rekao mi je to poslije utakmice ispod južne tribine jedan Hajdukovac. Pobijedili smo tu prvu utakmicu 2-0, a drugi gol dao je Zoran Slišković.

Početak prvenstva dugo se pripremao, u toj prvoj sezoni 12 klubova odigralo je 22 kola, a nitko nije ispao iz lige. Kakva su bila očekivanja u takvim okolnostima?

- Vremena su bila grozna, pa bio je rat, ljudi su umirali, mnoštvo prognanika, razaranje... Ipak, osjetili smo barem malo olakšanje kada je prvenstvo počelo, jer do tada smo samo trenirali, a klubovi nas plaćali. Mnogi su klubovi bili iz ratnih zona, ni danas mi nije jasno kako smo uspjeli odigrati tu sezonu, ali presudio je taj domoljubni naboj, kao nekakav inat u nama da bez obzira na sve odigramo tu sezonu. S obzirom na takve uvjete, očekivanja su bila samo da do kraja odigramo tu sezonu.

Za Dinamo su te sezone igrali Ladić, Židan, Vlaović, Peternac..., a sezonu ste završili na tek petom mjestu, iza Hajduka, Zagreba, Osijeka i Intera.

- Bili smo po imenima puno bolja momčad nego što smo igrali i završili prvenstvo. Na terenu nam nije išlo, nismo bili prava momčad. Sljedeće sezone je došao Ćiro i složio nas kako spada pa smo postali prvaci.

Po čemu najviše pamtite tu prvu sezonu?

- Najviše po golu, a potom po uvjetima u kojima smo trenirali i radili. Blizu nekih terena bila je prva linija bojišnice, pa čuješ iz daljine granate, pa uzbune... Putovanja su isto bila nevjerojatna, satima se putovalo okolnim putevima, a kod nekih klubova nisi ni znao gdje će te ugostiti. Cibalia je igrala u Požegi, Osijek Kutjevu, Đakovu i Donjem Miholjcu, Zadar u Solinu i Crikvenici... Neusporedivo s današnjim uvjetima, od autocesta koje su u međuvremenu izgrađene pa do klupskih autobusa, neki su danas kao svemirski brodovi.

Jesu li Vas zvali iz saveza, vodstva lige ili Dinama zbog godišnjice?

- Ma kakvi, mene samo novinari zovu. Davno sam rekao što mislim o svemu, ništa se ne mijenja pa bolje da se njima više ne bavim, imam dovoljno posla oko proizvodnje vina.

Kao trener mlađih uzrasta u HAŠK-u i Dinamu 'otkrio' je Badelja, Tomečaka, Lovrena, Pivarića... Danas vas nema više u nogometu?

- Neki su stvarno odskakali po talentu i nije bio problem prepoznati ih. Zanimao me isključivo rad s mladima, no više ne, to je za mene završena priča. Ne bih se sad više želio petljati niti govoriti što mislim o situaciji u našem nogometu. Odsad je sve OK, ha,ha - nasmijao se Adžić.

Vinarstvom se Željko Adžić počeo baviti davne 1994. Tada je počeo ulagati u vinograde i proizvodnju vina, a otac je sve držao pod kontrolom...

- Otac je imao problema s naplatom, a i inflacija je bila velika i tada sam prvi put financijski uskočio. Tada ga je i poznati vinar Ivan Enjingi natjerao da flašira vino i zarada je bila mnogo veća. Nakon toga se 'zavrtjela' pozitivna priča pa sam se i ja ozbiljnije prihvatio tog posla. No najviše za marketing, samim vinarstvom najviše se bavi tata.