Sport

Komentari 119

'Bila sam prognanica i s 18 sam odselila iz Hrvatske. Jedna od najboljih odluka u mom životu'

'Bila sam prognanica i s 18 sam odselila iz Hrvatske. Jedna od najboljih odluka u mom životu'

Napustila sam Hrvatsku 5. kolovoza 1997. godine i taj datum obilježavamo poput rođendana, kaže nam Tanja Eckart (42), Hrvatica koja je 23 godine kasnije izabrana za najbolju odbojkašku trenericu u SAD-u uzrasta do 16 godina

Prvi nam plan nije uspio. Čak ni taj svemogući WhatsApp nije baš tako svemoguć. Srećom pa i konkurencija ima što za ponuditi i pomoći da uspostavimo prekooceanski poziv, sve do američke savezne države Arkansas. U najveći i glavni grad Little Rock.

POGLEDAJTE VIDEO:

Ondje nas je, negdje u vrijeme doručka po lokalnom vremenu, čekala odnedavno jedna od odbojkaških trenerica godine u Americi, rođena Vukovarka Tanja Eckart (42). Oni malo bolji poznavatelji odbojke možda će je se sjetiti po djevojačkom prezimenu Radović. Uglavnom, rano ujutro, a već izoštrenog glasa.

- Djeci je baš počela nastava.

Onda nam je sve jasno. 

- Mi, roditelji, imali smo mogućnost izabrati hoćemo li slati djecu u školu ili će nastavu pratiti od kuće online. Moraju nositi maske cijelo vrijeme, pa će dva do tri puta ići na zrak kako bi se "odmorili" od maske. U kantine neće ići, već će ručati u razredu, a na odmor će u smjenama.

Povratna karta na dvije godine

Tako su školska korona-pitanja u katoličkoj školi u koju idu Tanjina djeca riješili Amerikanci. Koji, pak, nju predstavljaju kao Zagrepčanku, ali se govorom, i 23 godine otkako se odselila iz Hrvatske, doduše, ponešto "amerikaniziranim", ali minimalno, još prožima slavonski štih. Slavonci to među sobom osjete...

- Rođena sam u Vukovaru, ali kad sam dolazila u SAD, stigla sam iz Zagreba, pa je to možda malo zbunjujuće. Nema ovdje puno Hrvata, stoga osjećam kako mi rječnik malo popušta i ne mogu se više sjetiti nekih riječi. No, neki već nakon pola godine zaborave pričati, pa sam ja super, ha, ha - pohvalit će s razlogom nekadašnja odbojkaška "četvorka" (primač-pucač) svoj hrvatski. Evo i tajne.

- Sa starijim sinom Filipom na početku sam pričala samo hrvatski i kada je krenuo u školu i došao u fazu da želi biti isti kao ostala djeca, bilo ga je malo sram pričati drugi jezik pred prijateljima. Onda je došao u drugu fazu, da bude ponosan što govori dva jezika i na mamine korijene. Nekad mi je, doduše, djeci lakše objasniti na engleskom što hoću.

Tanjinu američku priču, koja je započela u ljeto 1997., pak, nije lagano, a ni moguće baš u kratkim crtama predstaviti i opisati. Pa najbolje da sama vrati vrijeme unatrag.

- I danas me ljudi pitaju zašto sam otišla iz lijepe zemlje kao što je Hrvatska. Moja obitelj i ja bili smo prognanici iz Vukovara, gdje sam počela igrati odbojku i odselili smo u Zagreb, gdje sam završila Drugu gimnaziju i igrala za Mladost. Dok sam bila u juniorskoj ekipi, sjećam se da je Danijela Tomić, tada igračica seniorske ekipe, počela govoriti kako odlazi u Ameriku. Jedne večeri čekala sam je poslije treninga i rekla joj: "Hej, Danijela, ne znam poznaješ li me, ali čula sam da ideš u Ameriku i molim te, ako čuješ da postoji prilika, da se sjetiš mene. Otišla je na University of Arkansas at Little Rock koji je s tri Hrvatice (Danijela Tomić, Tajana Andrić i Katija Baljević, nap. a.) osvojio prvenstvo, pa je tadašnja trenerica pitala Danijelu zna li još nekoga iz Hrvatske. Sjetila se mene i potom me trenerica nazvala i ponudila mi punu stipendiju. Kad sam pisala pismo u kojem sam se predstavljala, nisam znala ništa o sustavu, rokovima, prijavama... Javilo mi se više sveučilišta, ali samo su na UALR-u ponudili punu stipendiju. Evo, 5. kolovoza bile su točno 23 godine otkako sam otišla.

Zar pamtite i datum? Dobro, mi Hrvati ionako dobro pamtimo baš taj datum...

- Naravno, u mojoj se obitelji obilježava poput rođendana, ali malo tužnijeg. Jednom godišnje posjetim obitelj. Sestra živi u Zagrebu, a roditelji u Istri. Evo, trebali smo ići sada u Hrvatsku, no korona je poremetila planove, pa ćemo, nadam se, sljedeće godine.

Kada se prvi put, s još nepunih 18 godina, pozdravila s domovinom i odletjela u Ameriku, znala je da obitelj neće vidjeti dvije godine. I to doslovno ne vidjeti uopće, jer tada nije bilo svih današnjih tehnoloških pomagala koja olakšavaju razdvojenost. Trebalo je biti ludo hrabar za takvo što. 

- Imala sam povratnu kartu na dvije godine i sjećam se da su mi se po glavi motala pitanja što ako me nitko ne dočeka na aerodromu. Srećom, bile su tamo cure iz Hrvatske, što mi je puno značilo. Moji roditelji smatrali su uvijek da sam dosta samostalna i nisu strahovali od toga da me pošalju u svijet. Majka je radila u Nacionalnoj sveučilišnoj knjižnici i bila je jedna od prvih umreženih osoba. Po dolasku su mi otvorili e-mail, ali nisam s njim mogla ništa jer tada nitko ni nije imao e-mail. No, kasnije sam se počela dopisivati s majkom s obzirom da su pozivi tada bili jako skupi.

Jedina odbojkašica u Kući slavnih

U četiri igračke godine na koledžu Tanja je postala prava ikona UALR-a. Ne trebamo dalje od podatka da je jedina odbojkašica koja je završila u sveučilišnoj Kući slavnih. Ili možda ovog...

- Bila sam prva sportašica koja je s mog sveučilišta otišla među profesionalce kada me 2001. draftirao Chicago Thunder kao jednu od 11 djevojaka među njih 120. Derek Fisher, koji je s LA Lakersima bio peterostruki NBA prvak, bio je prvi muški sportaš - prisjetit će se itekako podatka na ponos Tanja koja i dan-danas drži nekoliko rekorda na UALR-u.

- Prije nekoliko godina jedna djevojka iz Sarajeva srušila je jedan moj rekord u poenima iz napada (1710) koji je trajao 14 godina. Mogu reći da sam imala sam jako uspješnu igračku karijeru. U četiri godine, od 1997. do 2000., triput smo osvojili osnovni dio sezone i igrali završni turnir. Bila sam najbolja brucošica konferencije, sve četiri sezone u najboljoj postavi konferencije, a 2000. i najbolja igračica. Jesam li ikad dobila poziv u reprezentaciju? Ne. Tih godina u Savezu nisu bili ponosni na odlaske igračica i automatski su one bile van konkurencije, no s vremenom se to počelo mijenjati jer se dosta njih počelo vraćati kasnije. U moje vrijeme je ipak bila borba za ostati u SAD-u.

I zaraditi nešto sa strane...

- Mogli smo raditi samo unutar kampusa. Radila sam u sveučilišnoj pošti, pa u parking-osiguranju u kojem sam bila ispomoć nekim starijim ljudima koji su hodali do svog automobila. Također, bila sam i trenerica mlađim curama jer su Danijela i druga trenerica osnovale juniorski klub u centralnom Arkansasu. Tako sam isto nešto zaradila.

Tu je i tad usporedno započela i trenerska priča, u kojoj je kasnije Tanja bila Danijelina asistentica na UALR-u, pa na Florida International Universityju. Danijela, koju smo već više puta spomenuli, je i...

- Najveći razlog zbog kojeg sam danas trenerica jer u suprotnom bih, budući sam završila postdiplomski studij poslovne ekonomije usmjerenja menadžmenta, bila u tim vodama. Ona je, i dok sam igrala, vidjela u meni nešto i govorila mi da ću joj biti asistentica, a ja njoj, pak, da ne planiram biti trenerica. Međutim, negdje krajem 2004. godine kada smo imali večeru primanja diplome, gost je bio Rick Mello, koji je bio direktor sportova na UALR-u. Tražio je novog trenera na FIU-u i tada mene da mu dam Danijelin broj. Sjećam se da sam otišla u toalet i rekla Danijeli: "Hej, dala sam Ricku tvoj broj, ideš na intervju." U toj sekundi Danijela mi je rekla: "Pakiraj se, idemo u Miami!" Ja sam na to odgovorila da je "luda", da sam već imala intervjue za neke druge poslove iz financijskog sektora, ali nagovorila me i povela me. Ona je četiri puta osvojila titulu najbolje trenerice konferencije i već devetu sezonu radi u Bowling Green State Universityju u Ohiju.

Petnaestak godina kasnije, nakon samostalnih poslova u South Florida VB Clubu te Miami Eliteu i prvog šlaga na torti trenerske karijere - osnivanja vlastite akademije Elite Volleyball Academy - došao je drugi - nagrada za najbolju trenericu godine uzrasta do 16 godina.

Udaja za Johna najbolja odluka u životu

- To je jako veliki uspjeh jer je na nacionalnoj razini, a na kojoj egzistira 4500 klubova, i lijepo je kada tebe prepoznaju. Sjećam se da sam u Miamiju najviše učvrstila mišljenje kako klub treba izgledati. No budući da smo se kao obitelj odlučili vratiti u Arkansas, počela sam organizirati male kampove i ljudi su brzo primijetili moj rad te me jedna grupa roditelja nagovorila da treniram njihovu djecu. Meni je, pak, to bio problem jer su moja djeca tada bila mala, ali krenula sam s jednom ekipom i radila tri godine. Tako je rasla moja trenerska filozofija i došla sam do toga da više nisam mogla raditi pod nečijom tuđom, pa sam prije tri sezone osnovala Elite Volleyball Academy. Imamo ekipe od 11 do 17 godina i za sve dobne skupine prave se do četiri ekipe. Prošle smo godine prvi put osnovali onu nacionalnu odmah se kvalificirali na nacionalno prvenstvo. Također, EVA nudi i odbojku na pijesku koju još uvijek aktivno igram. Tu je na mene utjecala i Jennifer Kessy, s kojom sam u Chicagu bila cimerica i koja je s April Ross osvojila olimpijsko srebro u Londonu 2012. Izgubile su od pravih legendi Misty May i Kerri Walsh koje su osvojile tri zlata zaredom.

Biste li sada, nakon toliko godina odmaka, rekli da je odlazak iz Hrvatske u SAD bila vaša najbolja odluka u životu?

- Pa... Svakako jedna od najboljih. Imam krasnog muža, dva zdrava sina, karijeru koju sam izgradila i koja me ispunjava. Međutim, bilo je teško odvojiti se od obitelji - začula se knedla u Tanjinu grlu i kratak zastoj. Očekivano.

- To je samo za one hrabre. I kada me već pitate za najbolju odluku u životu, to je kada sam se udala za Johna. On je na UALR-u bio atletičar i simpatična je priča kako smo se upoznali. U predvorju prije predavanja iz računovodstva sjeo je pokraj mene, a ispod stolca je vidio prsten koji je netko izgubio. Uzeo ga je i kroz šalu mi rekao: "Vidi što sam ti kupio, hoćeš li se udati za mene"? Bili smo prijatelji kroz godine i kada sam odlazila u Chicago, htio je napraviti intervju sa mnom jer je radio u školskim novinama. Počeli smo se dopisivati i zbližili smo se, te se potom 2004. vjenčali. Danas imamo sinove Filipa i Danijela.

I, kao točka na "i"...

- Volim ono što radim i sretna sam što je odbojka dio mog života.

Koja je Tanju odvela do njenog američkog sna...

Probudila se s potresom

Kakva je danas vaša veza s hrvatskom svakodnevicom?

- Naravno da pratim, ali ne baš toliko jer nemam vremena u izobilju. U dvorani sam svaki dan od 16 do 21, a prije toga obavljam administrativne poslove. 

Koliko je onda trebalo vremena da vijest o potresu u Zagrebu doputuje do vas?

- Probudila sam se s tom viješću i odmah nazvala sestru. Za takve stvari saznam isti dan. Srećom, svi su bili dobro.

Sponzori odustali od američke lige

Amerikanci su u odbojci velesila, i žene i muškarci na zadnjem OI-ju u Riju osvojili su broncu. No, nemaju profesionalnu ligu. Zašto?

- Oni već 30-40 godina pokušavaju organizirati ligu jer shvaćaju da reprezentativci moraju ići u inozemstvo da bi nastavili igrati. Pokušavali su već i početkom ovog tisućljeća, upravo kad sam ja zaigrala za Chicago, su i krenuli, no sponzori su odustali i brzo je propalo. Ne znam zbog čega je tako, ali rekla bih da tradicionalno američki nogomet (NFL), bejzbol (MLB) i košarka (NBA) dominiraju medijima i pitanje je koliko bi tu odbojka dobila prostora. Pratim li hrvatsku odbojku? Da, ali nisam poslovno ni s kim usko povezana. Imam nekoliko prijateljica s kojima sam igrala i pratim njihov trenerski rad.

Najčitaniji članci