'Bili smo prosjaci, sami u tuđini, dovedeni u klub koji ne postoji'

Nogometaši plivaju u lovi i do tridesete zarade dovoljno da osiguraju unuke, praunuke i još koju generaciju iza. Da, ako su vrhunski i ako znaju s novcem.

U nogometu, kao u svakom biznisu, postoji i početna pozicija. Dno na kojem (opet: kao u svakom poslu) ima jako puno mulja. Prevaranata, šljama koji vreba naivne klince i pohlepne roditelje.

Pogledajte video: Francis Adjetey

Što je zemlja manje uređena veće su šanse da takvi prodaju šuplju priču, uzmu neku proviziju ni na što i nestanu u magli. Dogodilo se ove zime, u šarenom svijetu afričkog nogometa i uz pomoć pandemije.

Četiri ganska nogometaša krenuli su kruh zaraditi u Zimbabve. A završili proseći za hranu.

- Igrali smo za ganski Tema Youth, a menadžer iz Kameruna ponudio nam je transfer u Zimbabve. Po potpisu ugovora 10.000 dolara, mjesečna plaća 1.500 $ - priča Ganac Francis Adjetey, jedan od četvorice.

- Naravno da mi je bilo sumnjivo kada klub u koji smo trebali prijeći, Khaja Africa, nisam mogao pronaći nigdje na internetu! Pa sam nazvao broj na pozivnici koju mi je dao menadžer. Odgovoreno nam je da je u pitanju novi, jako ambiciozni klub i da jedva čekaju da dođemo.

Prihvatio je šuplju priču, a onda i nešto još sumnjivije.

- Kaže menadžer, 'Sami platite put, čim dođete oni će vam nadoknaditi taj trošak, a meni sad dajte svaki neku simboličnu proviziju. Kad se smjestite dolazim i ja u Zimbabve pa ćete mi lako dati puni, dogovoreni postotak'.

Dečki mladi, naivni i željni uspjeha, skupili su lovu pa krenuli na put.

U Zimbabveu... Potpis za nižerazredni Lowveld United, smještaj u jednoj sobi na rubu grada i još uplata nekih pristojbi za registraciju i ostale administrativne troškove.

- Odlučili smo potpisati i ostati, kad smo već tu. Znamo igrati, probit ćemo se radom i kvalitetom. Ali krenula je korona, nismo dobili prebijene pare i htjeli smo natrag kući. Nisu nam dali dokumente i putne isprave. Jedan od nas je uspio pobjeći, a nas trojica smo osam mjeseci živjeli u Zimbabveu: kao prosjaci. Nitko nam se više nije javio. Klub zatvoren jer se ne igra nogomet, od menadžera ni 'a', telefon isključen...

Gladni, bez novca, u stranoj zemlji.

- Od sramote nismo tražili pomoć od rodbine i prijatelja. Neugodno ti je javiti kući koliko si ispao glup. Odlaziš s riječima 'Slat ću vam novac', kako onda nazvati i reći 'Treba mi lova da se vratim doma'? Meni, profesionalnom nogometašu koji je napravio međunarodi transfer... Sramota - priča mladi stoper.

- Na kraju smo se obratili Udruzi profesionalnih nogometaša u domovini, u Gani. Oni su nam pomogli da se vratimo i pokrenuli postupak protiv ljudi koji su nas prevarili. Trebali bi dobiti 1.300 dolara od menadžera i njegovih suradnika u Zimbabveu, tako je odredio sud. Još čekamo novac.

Pouka?

- Ako ti netko obeća zaradu, ali prije toga traži da najprije njemu platiš da 'završi posao': okreni se, otiđi i odah nazovi nogometne vlasti pa prijavi prevaranta - rekao je Francis Adjetey koji se vratio u matičnu Tema Youth.

Trenira, igra i čeka neki stvarni transfer. A ne u klub koji - ne postoji.