Birtija: Od klađenja se može dobro živjeti, ako igraš 2 para

Srna dobro govori. Nitko se u Barceloni nije toliko naigrao nogometa kao Šahtar, i koliko god rezultat govorio drukčije, doista je malo nedostajalo da zabiju tri gola i da bude neizvjesno tko će ići dalje. Glavni igrač ti se razboli, malo buke pod prozorom hotela, Šahtaru ono što je u prvoj utakmici zapelo na stativi ovaj put uđe, pogodiš stativu i prečku, i evo te u nevolji da te ni suci ne mogu spasiti. Ako bi se ondje uopće usudili spašavati tebe, a ne Šahtar.

 Ima tomu oko šest godina, u birtiju na Jarunu ušao je rođak nogometaša kojem neću napisati ime. Rođo je bio dio ekipe koja je prema profesionalčevoj uputi uplaćivala veće i velike iznose, ne na namještene utakmice, nego na favorite. Rođo je silno htio da ekipa u birtiji misli da barata svojom lovom i da su svežnjevi para kojima je mahao nakon što bi ih podignuo u kladionici njegovi, a gosti birca su ga izluđivali šaleći se na njegov račun. No pitao sam ih zašto se ne klade slično njemu. U redu, on za račun svog rođaka profi nogometaša uplaćuje po 10.000 eura na najviše dva para, mi obični smrtnici nemamo tolike tisuće eura. Ali zašto se svaki dan nadati da ćeš pogoditi deset ili dvadeset parova, to jest zašto svaki dan gubiti deset kuna, ako svakih deset dana možeš uložiti sto kuna na dva para? Ne moraju koeficijenti nužno biti kao da Federer igra protiv Krajana, na travi. Nađeš dva koeficijenta 1,2 na favorite, ruku na srce - dobru šansu da uložiš sto i zaradiš četrdeset kuna i kavu u nekoj rupi. Ima li išta slađe od plaćanja tuđim parama? 

Pa ako baš moraš staviti deset kuna na deset ili dvadeset parova, prvo odigraš sto kuna na dva para, a onda zaradom, deset po deset kuna, igraš na koliko nade hoćeš. To bi bilo kao da svojom lovom igraš na “sigurno”, a lovom kladionice pokušavaš osvojiti bogatstvo, razbiti banku.