Čuturin komentar: Zakon je tu da bi ga se zaobišlo, kao uvijek

Nema tome dugo, ovdje sam napisao da se Ministarstvo sporta od smjene vlasti bavilo uglavnom ispraznom retorikom, da bi me ulazak dopuna ignoriranom Zakonu o sportu otprije šest (!) godina u saborsku proceduru demantirao. Pa bolje ikad nego nikad, je li tako? 

Ono što veliku većinu ponajviše zanima jesu sukobi interesa koji će se zakonski eliminirati, pa tako Mamić neće moći biti ‘kapo’ Dinama, a Štimac ‘kapo’ reprezentacije. Je li tome doista tako? Teško, zakoni i postoje da bi ih se moglo zaobilaziti, da se u njima može pronaći rupa, što mi u ovom vremenu i na ovom prostoru jako dobro znamo i osjećamo na svojoj koži iz dana u dan. 

Duga procedura u donošenju bilo kakvog zakona može se preduhitriti ovjeravanjem dva-tri papira, obilaskom Trgovačkog suda, i – hop – više nema sukoba interesa, i poslove zbog kojih je neki xy u sukobu interesa više ne vode ni on ni članovi obitelji nego blizak prijatelj. No odnekud se mora početi. 

Ono, pak, što zanima manjinu, u kojoj činim jednu tristo i tridesetinu, jesu trajne naknade za bavljenje vrhunskim sportom. Sad bi trebalo na ulici napraviti anketu kakve radi Hrvatska lutrija, “što ćete učiniti s dobitkom”. ‘Vratit ću dugove, kupiti kuću, oženit ću se, kupit ću auto...’. Ja ću, recimo, obući trenirku, staviti debeli lanac oko vrata i otići u kladionicu, kao što mi je javno prorekao jedan naš cijenjeni kolumnist da ću učiniti kao korisnik te naknade. Problem je u tome što nemam ni trenirku ni lanac, a nikad u životu nisam ušao u kladionicu. Čekam daljnje upute.