Da se ne lažemo, bez Duvnjaka ne bismo dobili ni Bjelorusiju

Sve je to divno, krasno, Hrvatska je na vrhu skupine sa šest bodova i, svladamo li u petak Njemačku, otvara nam se put do medalje. No prve tri utakmice pokazale su da se ponavlja nešto što nas je skupo koštalo u prošlosti. Reprezentacija je nekoć previše ovisila o Ivanu Baliću i isto tako danas previše ovisi o Domagoju Duvnjaku. On je kapetan, najbolji igrač i naravno da želi igrati, čak i ako osjeti bol u koljenu, no nemojmo se lagati - ova reprezentacija Hrvatske bez njega vrlo vjerojatno ne bi pobijedila prosječnu Bjelorusiju, koju je četiri razlike svladao i jedan Čile (bez podcjenjivanja).

Više je nego očito da prvo poluvrijeme u svakoj utakmici, čak i protiv Saudijske Arabije, donosi serijsko kompliciranje, previše igre jedan na jedan koja je možda forte Duvnjaka ili Cindrića, ali nipošto nije i ne može biti primarna ideja igre svima ostalima.

Ova nova, Babićeva Hrvatska ima dosta velikih problema s igrom u obrani. Jedan Jakov Gojun, koji je znao biti proglašavan za najboljeg obrambenog igrača prvenstva, obavezno zaradi barem dva puta po dvije minute isključenja i to deset metara od gola.

Što se događa s Lukom Stepančićem? Zašto praktički niti jedna lopta ne stiže do pivota? Tko je naš prvi izvođač sedmeraca? Gdje je nestala Babićeva ideja igre koju je najavio - brzo, s puno golova... A ni Saudijskoj Arabiji nismo zabili 30.

Petar Metličić je u najavi utakmice jasno najavio da je odluka stožera kako Duvnjak neće ulaziti u igru i da ovu utakmicu možemo dobiti i bez njega. E, pa ne možemo, ispostavilo se. Na izborniku Babiću je da, skupa s Balićem i Metličićem, pronađe odgovor zašto.