'Da ta kost pukne, potrebna je silina od dvije tone. A čelična mrežica ostat će mi u glavi...'

Da nije (naknadno pozvanog) suigrača mu iz Nexea Frana Milete, on bi, kao najmlađi, opet skupljao lopte. Inicijaciju je prošao još kao tinejdžer na Euru 2018. godine na kojem je ušao u momčad u zadnjoj utakmici protiv Češke, pa nastavio godinu kasnije na SP-u u Njemačkoj i Danskoj gdje je čekao šansu i nije dočekao dok ga Lino Červar nije poslao kući.

POGLEDAJTE VIDEO: Halil Jaganjac na treningu

Pokretanje videa...

00:31

Halil Jaganajc na treningu | Video: Instagram / ginemargrethe

Austriju, Norvešku i Švedsku i europsko srebro nije vidio premda je bio na pripremama, ali Halil Jaganjac (22), doslovno (zašto, malo kasnije), ostao je čvrst u glavi. Usput i stesan do kraja, fizički impresivniji nego ikad, ali, prije svega - negativan.

- Da, svi smo srećom bili nakon dva testa u ponedjeljak. Neobično je sve to, stalno smo po karantenama, nosimo maske, smanjena nam je komocija. Sve je nekako napeto, razmišljamo nosimo li svi maske, jesmo li odvojeni - rekao nam je uoči prvog treninga u Domu sportova gdje je reprezentacija započela akciju Europski kup za subotnji dvoboj protiv Mađarske u Osijeku.

"Igram se rukometa"

Lako je Lini Červaru i kad otkažu desetorica zbog korona virusa. Nema jednog, uskoči drugi jednako dobar. Jaganjac nije uskakao naknadno, ali blago je, i kad nema Mamića, kada Lino na lijevoj strani može birati između njega, pa najboljeg igrača Celja Šarca, prvog topnika rumunjskog Dinama Kuduza, pa Mandalinića koji se razigrao u Sj. Makedoniji. Svi ne mogu, nažalost.

- Mislim da smo mi općenito kao država fenomen. Tako nas je malo, a imamo toliki bazen. Od nas mladih netko je stalno na okupljanju, mijenjamo se i pokušavamo se dokazati skupljajući iskustvo. Netko će jednom morati zamijeniti Duvnjaka i ostale koji neće igrati zauvijek, a najbolji način jest da prvo učimo od njih. I u ovakvim uvjetima s puno otkaza imamo respektabilnu reprezentaciju.

Uzorak ove sezone, istina, nije velik, ali Jaganjac je ušao u najbolji i najzreliji period karijere. Šut je oduvijek bio moćan, sada je razboritiji, obrana konstantno napreduje, promeće se u lidera na oba kraja terena. Trenutno profitira Nexe, uskoro mora i reprezentacija.

- Rekao bih da se sada najbolje osjećam na terenu. Neki su mi treneri rekli da sam se počeo igrati rukometa. Vidim krilo, surađujem s pivotom, igram u dva smjera. Što mi još nedostaje? Pa još više te suradnje s krilom i pivotima koje i dalje nekad ne vidim kada bih trebao. No bitno je da ne zapustim svoje najjače oružje, šut, da bude razoran, da povećam još i udaljenost s koje šutiram, preciznost, raznovrsnost... U obrani također imam ogromne mogućnosti za još bolju suradnju sa suigračima, nastojim se prometnuti u vođu obrane, da ja budem taj koji će koordinirati i davati upute igračima oko sebe. Zato mi puno znači što ovdje imam igrače poput Muse ili Marića koji su prošli sito i rešeto jer to možda ne mogu dobiti u klubu i to je blagodat.

Ispada da se taj najbolji osjećaj na terenu riječkom dvometrašu ukazao, simptomatično, nakon teške ozljede glave lanjskog listopada. Kad je glava u pitanju, nikad nije ugodno, ali posljedice su, srećom, samo vizualne.

Ožiljak će zarasti

- Dogodilo se to protiv Vardara, njihov pivot Sikošek Pelko i ja skočili smo na jednu ničiju loptu i on me pogodio laktom u čelo. Pukla mi je čeona kost, bio je to strašan udarac. Kažu da je potrebna silina od dvije tone da bi ta kost pukla. Dva dana kasnije bio sam na operaciji, stavili su mi željezne staplere u glavu i operirali preko tjemena da mi ne bi ostao ožiljak na čelu. Čak sam se i brzo vratio treninzima i mogu reći da ozljeda nije ostavila traga, dapače, još sam podigao svoju fizičku spremnu, a i rukometno napredovao.

I dobro usput naučio anatomiju glave...

- Operacija nije bila blizu mozga, već kod sinusa i postoji "zid" koji dijeli vitalne organe. Bilo je važno samo da mi ne oštete živac na čelu. Kirurg je sve odradio kako treba i koliko god možda izgleda nezgodno, to spada u rutinske operacije. Još uvijek imam ožiljak sa strane, ali već za godinu-dvije neće se skoro ni vidjeti, kosa počinje rasti. Jedini podsjetnik bit će mi čelična mrežica koja će ostati zauvijek u glavi. Je li bilo na početku crnih prognoza? Ne, ja sam uvijek vedar i optimističan iako ovakva ozljeda u rukometu nije zabilježena.

Rijetko je rukomet zabilježio da netko iz hrvatskog drugoligaša (Kozala) sa 17 godina potpiše za najbogatiji klub svijeta, PSG. Bilo je to sada već prije četiri i pol godine. Trebao je u Parizu ostati tri sezone, ali kraj Karabatića, Hansena i društva prilika nije bila realna pa je nakon jedne otišao Červaru u Metalurg. Bi li sada, zreliji i iskusniji za nekoliko godina, opet odabrao zakoračiti korakom od sedam milja?

- Bih. Tu godinu dana u Parizu nisam ništa izgubio, otišao sam jako mlad i nakon te sezone ušao u reprezentaciju kod Line Červara i došao u Metalurg te tamo eksplodirao. Da nisam izabrao PSG, možda bih se grizao što nisam otišao. Mislim da me put izgradio kao čovjeka, počeo sam cijeniti stvari koje sam imao kod kuće, a izgubio odlaskom u Pariz. Moj je put za mene idealan put.

Od kojeg, rekosmo, samo što nije počela profitirati i hrvatska reprezentacija...