'Danas je Pogbina sestra važna koliko i Mourinho i Ferguson...'

Mourinho očito nije uspijevao držati konce svlačionice Manchester Uniteda u svojim rukama. A to je oduvijek bio njegov forte. 

Teško je bez pravih informacija iznutra komentirati razlaz Josea Mourinha i Manchester Uniteda, no prema dostupnim informacijama iz medija te onom što se može zaključiti prateći sve to s distance, čini mi se da u trokutu klub-igrači-trener nije bilo potrebne kemije, kao i da je svaka od tri strane gledala neke svoje parcijalne interese, a na kraju je glavom platio trener.

Poznato je da je Mou tražio pojačanja, kao i da mu ih klub nije osigurao jer su čelnici smatrali da ima dovoljno dobru momčad bez obzira na to koliko je tu sličnih profila igrača. Sve je to rezultiralo depresivnim i kaotičnim stanjem, kako na terenu, posljedično i rezultatima, koji nisu bili u skladu s klupskim očekivanjima... Meni je nepojmljivo da takvi igrači nisu mogli dati više, bodovna razlika u odnosu na Liverpool, City, Tottenham, Chelsea... je ogromna, prevelika kad se igrački kadar uzme u obzir. No kasno je graditi brane kad bujica krene, lakše je bilo promijeniti trenera nego cijelu momčad.

Očito se na Old Traffordu pomalo gubi ona karizma koju je sa sobom nosio sir Alex Ferguson. Posve sam siguran da do slučaja Pogba nikad ne bi došlo u Fergusonovoj eri, da mu ne bi palo na pamet suprotstaviti se treneru. Ni njemu ni bilo kome drugom...

Moram priznati da sam vjerovao kako i Mourinho ima sličnu snagu i karizmu, no očito je da više nema ili da svi mi živimo u nekom ludom vremenu u kojem na društvenim mrežama i digitalnim platformama svačije mišljenje vrijedi jednako. Svi sve komentiraju, mediji to nekritički prenose i stvara se privid da istu težinu i vrijednost ima mišljenje Ronaldove ili Pogbine sestre, ili nekog drugog člana obitelji, kao riječi Fergusona, Mourinha ili nekog čelnika kluba!? To je sveopći dernek, u kojem se gube energija i koncentracija. No nogomet u zadnje vrijeme doživljava pravu revoluciju u tom smjeru, treneri više nemaju autoritet kao što su imali nekad, njihova pojava ili riječ nemaju više težinu, pa su rijetki klubovi koji se mogu i znaju nositi s tim problemom.

Mourinha sam iz prve ruke doživio kao čovjeka koji je izuzetno sistematičan, i to prije 15 godina, mogu misliti kakav je danas, jer pametni ljudi kažu da se samo budale ne mijenjaju. On je sigurno na trenerskom putu i u psihološkom profilu doživio određene promjene, evoluirao je, na njemu se i dalje vidi da je zaljubljenik u nogomet, da ima neke svoje vizije, ideje..., no ima i jak ego. Koliko je u cijeloj ovoj priči klub napravio propust kad mu nije doveo tražena pojačanja, koliko su igrači izgubili respekt prema njemu i klubu te stvarali pritiske, bilo preko menadžera bilo izravno, koliko su njegov ego i taština bili povrijeđeni...,vjerojatno nikad nećemo saznati, no i on je čovjek od krvi i mesa, ma koliko je sigurno zaštitio svoj imidž i reputaciju odštetnom klauzulom, svjestan je da je ovo bilo jedino rješenje.

Nema sumnje da je Mourinho na odlasku dobio lijep božićni dar i satisfakciju u obliku bogate odštete, jer ipak živimo u vrijeme u kojem je novac većini jedina religija i u kojem se ne biraju sredstva u ostvarivanju profita, ne zaboravimo da je Mourinho već odavno financijski itekako osiguran te da njegov motiv i pogonsko gorivo nisu milijuni nego ego i strast. Svi mi koji smo postali manje ili više poznati igrači nismo to postali zbog novca nego zbog strasti i huka s tribina koji nas tjera naprijed, a novac je došao sam po sebi.