Dječak Mandžo bio je čudo na Cooperovu testu, brz ko metak

Na Cooperovu testu Mandžukić je za 12 minuta pretrčao 3350 metara, jurio je od jedne do druge korner zastavice bez problema. A bio je mlađi pionir. Kad sam rekao Ivici Grnji za te rezultate, rekao mi je da lažem, da je to nemoguće, prisjetio se Damir Ruhek, prvi Mandžin trener u Marsoniji.

Igor Luketić danas brani u petoj njemačkoj ligi, Krešimir Prgomet odustao je od nogometa te živi i radi u Kanadi, Branko Radičević završio je kineziološki fakultet i dobitnik je nagrade za fair-play...

To su dečki koji su s Mandžukićem bili okosnica u mlađim uzrastima Marsonije, momčadi koja se rame uz rame, na turniru u Poreču, hrvala s Dinamom, Varteksom...

Naravno, sve uz sjajnog trenera Damira Ruheka, koji ih je vodio šest godina.

- Mandžo nas nije zaboravio, Marsoniji često donira dresove, lopte, kopačke, zapravo, svu potrebnu opremu. Meni je, kao njegovom prvom treneru, poslao trenirku Wolfsburga, pa trenirku Bayerna, dresove Atletico Madrida... No nakon što su se u Bayernu onako ružno ponijeli prema njemu, odlučio sam da njihovu trenirku nikad neću odjenuti. Eno je, stoji neotvorena u ormaru - kaže Ruhek.

Mandžo kao Zajec

Njegov učenik Mandžukić u zastrašujućoj je formi kao lijevi bek.

Razbio je Barcu, zaustavio Messija, pa razbio Monaco...

- Sad ću vam reći... Mandžo nikad ne bi bio ovo što jest da je školovan za špicu. Tad bi imao radijus kretanja od centra do penala, a nema killer instinkt kao Lewandowski ili Higuain. U Požegi sam ga jednom stavio u napad, a on je cijelo vrijeme bio u zaleđu. Nakon utakmice mi je prišao i rekao: ‘Treneru, nisam vam ja za napadača’. Ne biste vjerovali, ali ja sam ga koristio i kao zadnjeg igrača obrane. Libero se razbolio i nije imao tko igrati. Pitao sam u autobusu tko će na libera. Svi su šutjeli, a Mandžo je podigao ruku i rekao: ‘Ja ću’. U pet minuta sam mu objasnio što mu je raditi, a on je tu utakmicu odigrao kao Velimir Zajec u najboljim danima - kaže Ruhek.

Branko Radičević, Mandžukićev suigrač iz pionirskih dana, ove je godine za namjerno promašeni penal dobio nagradu Fair play.

- Mandžo je mogao trčati koliko je htio, uvijek je dominirao na testovima. Mi smo ga zvali Srna, jer je bio brz i lagana koraka. Jednom mu je protivnički igrač slomio nožni prst, trener ga je htio izvaditi, ali Mandžo je rekao: ‘Ne, dok mu se ne revanširam, nema izlaska’. Tek kad je zabio gol, a to je bio njegov revanš, izašao je iz igre. Takav je on. Ako ga netko naljuti na terenu, bolje da ga nema - kaže Radičević.

Sretan zbog roditelja

Lukina priča vrlo je slična, s tim da je on loptu počeo nabijati na parkiralištu hotela Kolovare.

- Moji roditelji nisu se zanosili idejom da ću postati poznati nogometaš. Samo su željeli pomoći svom djetetu. Njihovi su se prijatelji nakon Oluje vraćali kućama. I njima su govorili da bi se trebali vratiti, ali oni su odgovorili da ostaju u Zadru kako bi pomogli sinu da radi ono što voli, bez obzira na to uspio u tome ili ne. Zato sam presretan što imam takve roditelje - rekao je Luka.

Nikad u finalu Lige prvaka na suprotnim stranama nisu stajala dva Hrvata. U Cardiffu hoće.

Dva sjajna igrača, dva prijatelja, dva hrvatska heroja.