Eduardo: Nakon 16 godina sam prvi put pogledao snimku one ozljede. Pamtim riječi liječnika

Jedan je od najboljih napadača u povijesti hrvatske nogometne reprezentacije. Stigao je u Hrvatsku kao dijete, stasao u Dinamu i ostvario veliki transfer u Arsenal. A onda onda ga je, u najboljim godinama, pokosila ozljeda nakon koje više nikad nije bio onaj pravi. Eduardo da Silva (41) zadnjih pet godina živi u Brazilu, ali ozbiljno razmišlja o povratku u Europu. Kći Lorena (18) mu je punoljetna i upisuje fakultet, a Matheus (14) igra nogomet za Flamengo.

Pokretanje videa...

00:31

Eduardo, šaptač psima | Video: Instagram / ginemargrethe

- Pratim ga kao otac, imam iskustva s tim. Nisam imao uvjete kakve on ima, igra u jednom od najboljih klubova za razvoj u Brazilu. Ja sam samo tata, sve mi je to novo i ne radim mu pritisak. Voli to, jako je motiviran. Zasluženo je tu gdje jest, zavolio je nogomet sa sedam godina, nakon SP-a u Rusiji. Gledao je Ronalda, Modrića, Mandžukića na kompjuteru, molio me da kupimo sličice Lige prvaka i Svjetskog prvenstva, udarao je loptu po zidu. To je bilo u Poljskoj, a kad smo došli u Rio upisao sam ga u nogometnu školu. Počeo je trenirati i razvijati se - rekao je Eduardo gostujući u ponedjeljak u A1 nogometnom podcastu i nastavio:

- Sa sedam godina igrao je kup Zico i bio najbolji strijelac među devetogodišnjacima. Ljudi iz četiri velika kluba, Vasco da Game, Flamenga, Fluminensea i Botafoga došli su do mene, a ja sam odabrao Flamengo, ne da dođe igrati, nego na probu. Prošao ju je i treću godinu zaredom osvaja individualne nagrade, najbolji je strijelac i igrač, igra i futsal. Ništa mu ne govorim što i kako raditi, neću mu stvarati pritisak. Tamo s osam, devet godina već dolaze agenti, roditelji ostavljaju posao i sve, dobiva sportsku opremu... To je nemoguće.

Eduardo je u sezoni 2006/07. postavio rekord HNL-a koji je i danas nedostižan. U 32 utakmice zabio je 34 gola, u svim natjecanjima 47 golova u isto toliko utakmica. A onda je došao poziv Arsenea Wengera i transfer u Arsenal vrijedan 13 i pol milijuna eura. 

- Kad sam došao u Arsenal, Wenger je došao do mene i rekao: "Eduardo, nemoj se brinuti, ti ćeš igrati. To može biti za mjesec, dva, šest mjeseci, godinu dana. Čekat ćemo koliko god treba". Tad sam bio miran, to je bila politika kluba. Tad sam shvatio da moram biti spreman. Ako dobijem priliku i zaspem, ima drugih. Četiri, pet igrača igrat će stalno, ali ostali će se ispuhati i doći će drugi. Moraš nastaviti na toj razini. Pravi klubovi gledaju kakva je momčad, a ne žele li nekog igrača prodati - rekao je Dudu.

Nedavno je s obitelji bio na utakmici u Londonu. Oduševilo ga je gostoprimstvo "topnika".

- Tri godine igrao sam u Arsenalu, nisam napravio ništa u usporedbi s onim što sam napravio u Dinamu. Kad dođem tamo, nazovem ih mjesec, dva ranije, bila je to utakmica s Liverpoolom. U redu, nema problema, tjedan dana prije zovu me i pitaju dolazim li, da potvrdim. Objasne mi kakav je dress code, u direktorskoj loži moraš doći u odijelu i kravati, bez toga ne smiješ. Osjećao sam se kao predsjednik! Rekli su mi da dođem sat i pol prije utakmice, bio je ručak kao u restoranu s pet zvjezdica, na poluvremenu keks i kava, nakon utakmice večera. Sve po protokolu, ljudi dođu do tebe, imao sam svojih pet minuta... Wow.

Kad je došao u Arsenal, njegovo je bilo samo da radi. Kaže, osjećao se kao da je došao na posao, u trening kampu vladao je potpuni mir. Svugdje osim u svlačionici.

- Francuzi i Afrikanci plesali su i zezali se, ali kad je počeo trening, nije bilo za*ebancije. Fascinirao me jedan igrač, Cesc Fabregas. Kako je igrao i trenirao, nije mogao izgubiti loptu na treningu! Kako je trenirao, tako je i igrao. Bili su klanovi, Francuzi i Afrikanci zasebno, ja sam bio u međunarodnoj, s Fabregasom, Almunijom, Rošickyjem, Hlebom, Gilbertom Silvom... Meni je tek sad jasno gdje sam bio. Kad sam bio tamo, sve mi je bilo normalno. Na zagrijavanju vidiš prazan stadion, vratiš se u svlačionicu i odjeneš, tek tad osjetiš pritisak! Te sezone svi su govorili da Arsenal igra iza Guardioline Barcelone najljepši nogomet na svijetu. Mijenjao sam Adebayora i Van Persieja. Najteži protivnik? Chelsea i John Terry, protiv njega je bilo tvrdo igrati, ne toliko protiv Manchester Uniteda s Ronaldom i Vidićem koji su ti dali igrati loptom.

Baš je Emmanuel Adebayor kasnije zabio Arsenalu u dresu Manchester Cityja pa pretrčao cijeli teren i uklizao pred Arsenalovim navijačima. Dudu je to gledao iz blizine.

- Tražio je veći novac u Arsenalu, nije ga dobio i otišao je. Gledali smo tu proslavu i nije nam bilo jasno. Kod njega se sjećam da bi dan uoči utakmice, kad bismo imali lagani trening, on sprintao 30 metara po loptu! Wenger mu je govorio: "Polako, sutra je utakmica. Smiri se, nemoj". Sprintao bi više kod proslave gola nego za vrijeme utakmice. Da je tad sprintao ispred naše klupe, netko bi mu uklizao sigurno, ne bi mu to dozvolio.

Sve je izgledalo dobro, a onda je došla kobna subota 23. veljače 2008., dva dana prije 25. rođendana. Utakmica Birminghama i Arsenala i krvnički start Martina Taylora zbog koje je Eduardo imao otvoreni prijelom fibule uz iščašenje gležnja.

- Dobio sam milijun poruka podrške, ali tad nije bilo društvenih mreža. Arsenal mi je poklonio knjigu s porukama navijača iz cijelog svijeta, poštom sam dobio pisma u velikim kutijama. Čitao sam to koliko sam mogao, nisam imao vremena jer sam bio u gipsu. Teško je pamtiti svaku poruku, sjećam se što mi je doktor rekao kad sam se probudio nakon operacije: "Nemoj se brinuti, opet ćeš igrati nogomet na velikoj razini".

Ozlijedio se četiri mjeseca prije Europskog prvenstva na kojem bi bio udarna igla Hrvatske, možda nas i pogurao prema samoj završnici. Sve je palo u vodu i više nikad nije bio isti. Zadržao se u Arsenalu još dvije godine, Wenger je stao uz njega.

- Wenger me podržao, došao je u bolnicu, kao i cijela momčad. On me pomalo gurao. Nakon šest mjeseci trenirao sam s momčadi, nakon 10 mjeseci dao mi je da igram prijateljsku, nakon skoro godinu dana i prvu službenu utakmicu. Razmišljao sam o tom trenutku, zašto mi je ovaj dao pas, zašto sam bio tu, zašto sam loptu gurao tamo. I baš kad stanem punom nogom na tu nogu ovaj mi uleti - rekao je Eduardo pa otkrio da je tek nedavno prolazio cijelu tu groznu situaciju:

- Krajem prošle godine prvi put sam pogledao snimku. Zašto? Ne znam. Ljudi su mi stalno prilazili i prepoznavali me po toj ozljedi. Najradije bih to zaboravio, ali netko bi me podsjetio. Koji Eduardo, onaj koji je strgao nogu? Prošlo je 16 godina. Kako sam se osjećao? Sad mi je lakše. Najteže mi je bilo kad sam vidio nogu kako stoji krivo, nakon toga nisam više gledao. Razmišljao sam kako će me dići s takvom nogom, hoće li mi otpasti noga. Prvu stvar koju su mi dali je bio neki morfij da ublaži bol, imobilizirali su je. Što mi je prolazilo kroz glavu? Da uvijek može gore, neki su završavali karijere zbog toga. Ako se to već dogodilo, dogodilo se u Engleskoj, gdje je najbolja liga na svijetu. Da se to dogodilo negdje drugdje, recimo u Ukrajini, tko zna što bi bilo i bih li se vratio.

Martin Taylor dobio je pišljive tri utakmice suspenzije.

- Rekli su mi iz kluba da je došao u bolnicu posjetiti me, samo što sam spavao. Ničega se ne sjećam. I nakon godinu dana kad sam se vratio utakmicama poslao je e-mail u klub kako je sretan i kako mu je drago, to su mi prenijeli. Nismo se poslije nikad sreli.

Kako je bilo gledati ispadanje od Turske u četvrtfinalu Eura te 2008.?

- Teško, šok. Bio sam na oporavku u Brazilu. Teško je bilo ne samo meni, nego i svima. Nakon što je Klasnić zabio gol u zadnjoj minuti, pa pogledajte kako je Morata plakao u ovom finalu dvije minute do kraja, to je to. Ovo protiv Italije nije bilo ni blizu bolno kao to. Nama uvijek malo fali, kad smo imali sreće, bili smo u finalu SP-a i osvojili treće mjesto - kazao je Eduardo.

Četvrti je najbolji strijelac u povijest "vatrenih" s 29 golova u 64 nastupa, a nakon Arsenala u dva je navrata bio u Šahtaru, igrao i za dva brazilska kluba Flamengo i Atlético Paranaense, a karijeru završio 2018. u varšavskoj Legiji.