Eh, da je baš ovdje naplatiti Francuzima sve one dugove

Poneki plakat kojim se reklamira "taj neki sportski događaj" sve je što u Roanu, gradu 130 i nešto kilometara od Pariza, upozorava da se ovdje igra rukometno Svjetsko prvenstvo. Francuzi se ne uzbuđuju previše, žive nekim svojim ritmom, boreći se s dosadnom kišom i podmuklim naletima vjetra koji "šibaju" svakih nekoliko trenutaka.

Nije da ne vole rukomet, daleko od toga, ali njihova je reprezentacija u prvom krugu u gotovo 500 kilometara udaljenom Nantesu, sve drugo je zapravo manje važno. A utakmica Hrvatske i Saudijske Arabije, recimo, Francuzima je potpuno nevažna. Iz naše perspektive, ona je početak jednog novog "kaubojskog" puta, na koji uvijek gledamo s najvišim ambicijama. Doduše, ono vrijeme kad je samo zlato bilo dovoljno dobro danas je iza nas, apetiti su se spletom okolnosti i smjenom generacija ipak morali malo smanjiti, ali teško je baš potpuno "izliječiti" naciju sportski razmaženu poput naše.

Pa ćemo opet sanjati, vjerovati u čudo, nadati se da je sve moguće. Pa tako i, recimo, "puknuti" Francuze usred Francuske, tamo negdje u polufinalu ili, još bolje, u finalu. Uostalom, dovoljno su nam toga dužni, uključujući i onaj finale iz 2009., koji je trebao biti samo naš... Glavni likovi iz te priče, Ivano Balić i Pero Metličić, danas više nisu na terenu, ali dobro je da su barem uz njega. Metličić kao izbornikova desna ruka, da prenese nasljednicima znanje i iskustvo, Balić kao čovjek koji bi trebao pomoći i jednima i drugima, i igračima i stožeru. Toliko su toga prošli, toliko toga osvojili, da bi bilo gotovo bogohuljenje ostaviti ih doma, dozvoliti im da ovaj i ovakve turnire gledaju sa strane, kao navijači.

Ovo će prvenstvo, sva je prilika, iznjedriti neke nove zvijezde, predvođene onima koji su tu već dugo. Duvnjak će, ukoliko bude zdrav, opet vući kako samo on zna, Štrleka nitko ne može uloviti, ni za glavu ni za rep, a puno se očekuje i od golmana, iskusnog i staloženog Stevanovića, ali i sve boljeg Ivića, koji ove sezone brani u životnoj formi.

Nove face, dosad možda manje poznata lica, trebali bi biti Luka Cindrić i Lovro Jotić, dva izuzetno potentna mlada igrača, dečki koji su u stanju šokirati rukometni svijet otprilike onako kao što su to 2003. učinili Lacković, Vori, Valčić... I, naravno, Balić i Metličić. Ne zaboravljamo, naravno, ni Mandalinića, Stepančića, Mamića... Ima tu materijala za prave stvari.

Euforija je manja nego inače, barem za sada, ali to može biti samo dobro. Nema u Rouenu ni naših navijača u velikom broju, nije baš jeftino doći do Francuske i tu biti pet ili deset dana, ali krene li kako se svi nadamo, bit će i navijača.

Znate već, nacija poput naše "poludi" čim krenu pobjede, čim se namiriše nešto veliko... A ova generacija, unatoč svim skepsama i sumnjama, može zapaliti vatru. Koja će gorjeti do kraja.