Goran Ljubojević: Bože, zašto baš on? Bili smo kao braća...

Strašno... Večer prije smo se dopisivali mobitelom, šalili. Pitao me kako mi je prošao dan u Iranu, što radim...  Nije se ništa žalio, bilo je kao i svaki put kad bismo se čuli. Nekoliko sati poslije čuo sam da je mrtav. Ma oprostite, teško mi je, ne mogu govoriti, plakao je kao dijete Goran Ljubojević.

On i Turina bili su veliki prijatelji. Kad je došao iz Osijeka u Dinamo, Turina mu je od prvog dana pomagao, bio uz njega. Postali su veliki i nerazdvojni prijatelji.

- Čuli smo se svaki dan. Pa s njim sam bio u kontaktu više nego s bratom. Ovo nije fer, zašto baš on?! Bože, zašto uvijek uzimaš najbolje? Sjećam se, nije bilo dana a da Ivan nije bio nasmiješen. Kod njega nije bilo mjesta tuzi. Uvijek bi dizao raspoloženje, bio je veliki pozitivac - jedva je govorio bivši Dinamov napadač.

Za Ivanovu smrt saznao je među prvima.

- Od jutra sam pokušavao doći do Ivanove supruge Senke, ali iz Irana je to gotovo nemoguće. Ne znam točno ni što mu je bilo, kako su Senka i djeca, pa mi smo kućni prijatelji. Bio je tako sretan. Nakon dvije kćeri blizanke on i Senka čekali su sina - kaže Ljubojević.

U šoku je bio i Hrvoje Štrok, Turinin veliki prijatelj iz pionirskih dana.

- Tužan sam i nesretan. Strašno me pogodilo. Joju znam iz starijih pionira. Upoznali smo se kao klinci. On je došao iz Dubrave, a ja... Ne znam, nemam pojma odakle sam došao. Valjda iz Jedinstva. Oprostite, molim vas, ne mogu pričati - u suzama se javio suigrač Hrvoje Štrok.

Plakalo se i u Solunu. Etto i Turina bili su veliki zabavljači u maksimirskoj svlačionici.

- Molim? Turina? Nemoguće - u nevjerici je bio Etto.

- Živio je odmah do mene,  bili smo susjedi. Stalno smo zajedno išli na trening. Dolazim na sprovod, moram se doći oprostiti od prijatelja - rekao je Brazilac, samo jedan u nizu šokiranih viješću iz Švedske.