Hrvatska atletičarka pobijedila je rak: Preživjela sam pakao...

To je moj najveći uspjeh. Nikakvi rekordi i pobjede nisu važni. Samo to da će moja kći Ria odrastati uz majku koja je pobijedila rak, rekla je Maja Fijačko (28).

U osmome mjesecu trudnoće, u listopadu 2011., probudila se s kvrgom na vratu. Dijagnosticirali su joj Hodgkinov limfom...

- Sama sebi sam rekla da se ne smijem predavati. Da se moram boriti zbog kćeri. Da ima zdravu mamu, da se ima na koga osloniti u životu - istaknula je Maja.

Najbrža hrvatska sprinterica u povijesti sebi je odmah obećala i da će ponovno trčati.

- Vraćajući se s kemoterapije, prolazila sam pokraj Svetica. Govorila sam si: ‘Trenirat ćeš ti opet, ili za godinu ili za pet...’ - kazala je Maja, koja je zbog bolesti morala i ranije roditi kako bi što prije počela kemoterapiju.

- Odlasci na terapije bili su mi kao odlazak u pakao. Stalno sam povraćala i bilo mi je grozno - rekla je Maja.

Obitelj i prijatelji su je “gurali”. A i ona je veselim duhom u konačnici pobijedila bolest. Za svaku terapiju sređivala se kao za najvažniji izlazak u životu. Kupila je periku, šminkala se....

- Ne biste vjerovali koliko je djece s rakom u bolnici. Svi su izmučeni, bez kose i svi ih sažalijevaju. Nisam željela da i mene netko žali. Zato sam nosila periku i šminkala se. Bilo mi je tako lakše, osjećala sam se bolje... I ja sam izgubila sve dlake na tijelu, a vjerujte mi da je ženi grozno kad joj otpadne kosa. No bila sam sigurna da ću pobijediti - prisjetila se Maja i priznala kako se nije pridržavala uputa liječnika:

- Govorili su mi da moram biti kod kuće, ali ja sam išla na kave ili u šoping. Tako sam se najbolje borila protiv teške bolesti.

Godinu i pol nakon otkrivanja Hodgkinova limfoma Maja Fijačko pobijedila je bolest:

- Idem svaka tri mjeseca na vađenje krvi, a liječnici kažu da mora proći još pet godina da se može reći da sam do kraja pobijedila bolest.

Uspješno se vratila atletici, pobjeđuje i razmišlja o Olimpijskim igrama u Riju 2014.:

- Neki su bili skeptični kad sam govorila da ću se vratiti trčanju. Ali uspjela sam. Voljela bih otići u Rio. No morat ću popraviti svoj rekord od 11,51 sekundu na 100 metara. Najvažnije je da moja bolest nije utjecala na kćer Riju, da malena može biti ponosna na mamu...