Hrvatski olimpijac vozi pomoć: Stavio sam pancirku i krenuo u Ukrajinu. Nije mi bilo svejedno

Nekad sam gurao bob, a sad guram kariolu, a adrenalin od vožnje bobom zamijenio sam vožnjom u ratom pogođenom području, kaže nam Benedikt Nikpalj (28), koji se nakon 14 godina profesionalnog bavljenja sportom posvetio humanitarnom radu.

Zadranin je u mladosti bio MMA prvak u superteškoj kategoriji. Trenirao je i atletiku i američki nogomet, kojim se i dalje rekreativno bavi u Zagrebu, ali najveće uspjehe ipak je ostvario u bobu. Prvi i jedini put Hrvatskoj je osigurao nastup na Zimskim olimpijskim igrama u Pyeongchangu 2018. u bobu dvosjedu s Draženom Silićem. Zavrijedio je i poziv velesile zimskih sportova Švicarske.

Sve to sad je iza njega, a od početka rata u Ukrajini kroz udrugu "Dobro dobrim DoDo", čiji je potpredsjednik zagrebačkog ogranka, pomaže u nabavi i dostavi humanitarne pomoći.

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

01:05

Nikpalj u pomoći za Ukrajinu | Video: Patrik Samuel Cvetko/Privatni album/kolaž

- Naš predsjednik Senad Palić i potpredsjednik Radovan Žepec za vrijeme rata bili su djelatne vojne osobe, obojica su umirovljeni pukovnici. Jedan je držao kopnene i zračne konvoje za Bihać pa se razumije u logistiku i opskrbu humanitarne pomoći. Išli smo u ukrajinsko veleposlanstvo dan nakon početka invazije 25. veljače i stavili su nam na raspolaganje sredstva udruge i svoja osobna sredstva i znanja. Veleposlanstvo nam je nakon nekoliko dana dalo dekret da smo ovlašteni koordinirati pomoć svih udruga za Ukrajinu. Svaka je dostava pomoći odobrena, veleposlanstvo piše transportne liste i daje upute kamo se to vozi - govori nam Benedikt.

I tebi je posao otvorio vrata da izravnije pomogneš.

- Da, inače radim s medicinskim materijalom, a on treba Ukrajincima zbog puno ranjenih. Osim toga, nabavljamo i toplu odjeću, konzerviranu hranu, vodu i lijekove. Osim toga, usmjeravamo i Ukrajince koji dolaze u Hrvatsku, pokušavamo im naći smještaj i posao. Mi organiziramo prijevoz, a oni nam daju koordinate. Najčešće to budu bolnice koje šalju upite, veleposlanstvo prenese i kako što dobijemo, to pošaljemo.

Ukrajina je velika zemlja. Kamo ste točno vozili pomoć i tko je to radio?

- Nemamo punktove nego vozimo tamo gdje treba. Od Odese, Harkiva, Lavova, Kijeva, doslovno svugdje. Baš smo u jednu bolnicu u Kijevu vozili lijek za epilepsiju, ostali su bez toga. To je smiješno, mala kutija veličine cipela, a vrijednost lijekova unutra bila je 50.000 eura. Imamo oznake udruge, Crvenog križa i humanitarne pomoći, to se treba po zakonu. Imamo dozvolu ukrajinskog veleposlanstva da možemo prolaziti punktove. Vozači su volonteri, jako dobro surađujemo s Bad Blue Boysima i drugim navijačkim skupinama koji se odazovu. Bio je problem pronaći vozače koji će voziti u Ukrajinu. Prvi put vozio sam do granice, još dva puta u unutrašnjost. Kad nije bilo drugih, uskočio bih ja. Neki članovi udruge voze, neki ne. Pazimo i na sigurnost, ne kažu nam odmah završnu lokaciju zbog hakerskih napada, nego dolazimo do jedne i onda nam kažu kamo dalje.

Dokle si išao i što si tamo vidio?

- Ha, ne smijemo baš govoriti kamo idemo zbog sigurnosnih razloga jer su rute i dalje aktivne. Prošao sam dobar dio unutrašnjosti Ukrajine i vidio jako puno vojnih punktova kroz gradove. Zapadni dio zemlje izgleda dosta dobro, a što ideš dalje prema unutrašnjosti, to više vidiš posljedice rata. Na zapadu život izgleda dosta dobro, nema toliko vojnih punktova i osoblja. Vidi se da je država istočnog bloka, ali nisam puno toga vidio. Vožnja traje 14 sati, a vozio sam u vrijeme vikenda. Išli smo po dvojica u kombiju. Dok jedan vozi, drugi spava. To odrađujemo brzo, dostavimo, iskrcamo i "peglamo" nazad. Treba i raditi.

Slike koje dolaze iz Ukrajine su strašne. Jesi li se bojao, što su ti rekli u obitelji?

- Nitko iz moje obitelji ne zna, sad će saznati. Mama, oprosti, haha. Nije mi bilo svejedno, ali vozilo se za dječju bolnicu, ratno je stanje. Vidio sam od granice koliko tu ima djece i majki koji prelaze doslovno s koferom, pogotovo u početku dok je bila zima. Sad je to, recimo, malo bolje. Na pamet mi je pala izjava Oskara Schindlera "Ako spasiš samo jedan život, spasio si cijeli svijet". To mi je dalo motivaciju nastaviti. A kad ti je suđeno, suđeno ti je... Ovdje me može dron pogoditi, a tamo granata. Ne razmišljam baš o tome. Hvala Bogu, za vrijeme dostave pomoći nije bilo nikakvih žrtava, nadamo se da će tako i ostati. Rusi nas nisu primijetili, oni ne dozvoljavaju humanitarne konvoje, bar koliko mi znamo. Najveći je problem bandi koje pljačkaju pomoć. Nisam imao s njima iskustva, ali čuo sam za ljude koji jesu.

Spomenuo si da niste bili sami, da su se uključili i navijači. Koliko su vam pomogli?

- Pomoć tovarimo u udruzi, a kako krećemo iz Zagreba, tu nam najviše pomažu Bad Blue Boysi. Ali što se tiče obnove Banovine, tu je bilo i Torcide i Armade, puno navijačkih skupina. Ne kaže se da se samo huligani koji se tuku vikendom, to je minoran broj njih. Svi dečki koje sam upoznao su vrhunski, nikad nije bilo nikakvog ekscesa na Banovini, radili su skupa i Boysi i Armada i Torcida. Cijelu su kuću iznijeli doslovno na ruke. Ja sam jedini popularno zvan "tovar", inače sam iz Zadra, ostalo su Boysi. Nekad zna biti šale, ali to je sasvim normalno.

Kako si uskladio volonterski rad s privatnim obvezama?

- Prestao sam se profesionalno baviti sportom pa sam odjednom dobio u danu pet, šest sati slobodno. Zašto sam prekinuo? Bilo je sasvim dovoljno 14 godina profesionalnog bavljenja sportom. Financijski to nije bilo izdrživo, morao sam raditi da bih financirao sport i došao sam do nekog zasićenja. Nastavio sam se i dalje rekreativno baviti sportom, igram američki nogomet, a imam i dosta godina, okrenuo sam se privatnom životu. Okrenuo sam se i fakultetu, nakon kineziologije najesen upisujem diplomski studij ekonomije, a i poslu. Život zahtijeva puno radno vrijeme, zadnje tri godine nisam bio na godišnjem jer sam slobodno vrijeme trošio na sport, pripreme i natjecanja. Sad živim civilnim životom uz taj humanitarni rad. Nemam ženu, djecu ni kredit, zato i mogu ići u Ukrajinu... Zbog sportskog načina života ranije dosta sam dobro organiziran pa sve stignem.

Uključeni ste i u organizaciju utakmice zagrebačkog i kijevskog Dinama koja se igra na Maksimiru u četvrtak.

- Pokrenuli smo i humanitarni telefon prije desetak dana, bit će aktivan još dva mjeseca. Iz Dinama su nam izašli ususret, objavit će na društvenim mrežama i ekranima humanitarni telefon 060-9005 (6,25 kuna s PDV-om) da se vrti, pozivamo i sve medije da ga prenesu. Otvorena je akcija "Dobro dobrim za Ukrajinu", iz toga se financira nabavka medicinske opreme, plaćanje cestarine i goriva do Ukrajine i nazad. Samo jedan kombi ima 5000 kuna goriva. Dosad smo poslali 35 transportnih vozila, neki su bili šleperi, neki kamioni, nešto kombiji... Potrošili smo novca, tu je bilo 311 paleta pomoći. Kako što prikupimo, tako šaljemo. A imamo i specifične dostave lijekova za jednu dječju bolnicu, to ide odmah. Gledamo da svaki ili svaki drugi dan pošaljemo neko vozilo tamo.

To nije jedini projekt na kojem si aktivan na terenu u zadnje vrijeme.

- Da, uključio sam se i u pomoć Banovini nakon potresa. Jednostavno, taj je kraj i ranije bio zaboravljen. Bavim se humanitarnim radom cijeli život, tad sam prvi put bio u mogućnosti. Nagovorio sam neke tvrtke na donaciju, napunio kombi vodom, hranom i dostavio stvari. Kasnije je to postala i pomoć u gradnji. Oduvijek sam se volio baviti nekom vrstom građevine, radim rukama. To je nešto što me ispunjava. Prvi put sam otišao odmah nakon potresa, a nakon toga vikendom kad bi trebalo šljakati. Išao sam na terenu i po Zagrebu, ali tu ima dovoljno ljudi, a tamo ih nedostaje pa bih išao na radni vikend na Banovinu.

Kako je to izgledalo?

- Upalio bih auto i krenuo. Ciljao sam više na sela oko Petrinje i Siska gdje nema toliko ljudi. Vozio bih se kroz prirodu, inače volim i planinariti. Tako da bih došao kad bih vidio da netko nešto radi. Prvi dojam kad sam došao tamo bio mi je: "Sad znam kako je bilo 1990-ih". Ljudi su bili u početku prestrašeni. Oni su oskudijevali u svemu osim u hrani i piću pa su često znali i nazdravljati rakijom. Naravno, bili su zahvalni što im netko može pomoći. Ali nisam bio jedini tamo.

S vremenom si na terenu uvidio da tamo djeluje i udruga "Dobro dobrim DoDo". Kako si se povezao s njima?

- Jedan član našeg kluba američkog nogometa rekao je da treba nekoliko ljudi za sanaciju nekog krova. Odazvao sam se, sanirali smo ga i nakon toga vidio sam da su ljudi tamo organizirani. Pitao sam imaju li koju akciju idući vikend, rekli su da imaju i tako je krenulo. Kako sam prestao s profesionalnim sportom, imao sam puno više vremena. Bilo mi je žao gledati te ljude koji su živjeli i po godinu dana u kontejnerima. Znam kako je spavati na hladnom zbog sporta kojim sam se bavio, nismo uvijek imali najbolje hotele. A zamisli kako je spavati u kontejneru? Nisu baš banijske noći tople...

U međuvremenu ste izgradili brojne objekte i pomogli ljudima. Kako ste to uspjeli financirati?

- Radili smo to na javne pozive za donacije. To je javna udruga i svatko zna nekog. Netko bi donirao novac, netko građevinski materijal. Surađujemo s arhitektima i građevinarima pa sve te kuće imaju uporabnu dozvolu. Prepoznati smo kao udruga, dobili smo i neke nagrade. Najviše se financiramo iz donacija, a sitne stvari plaćamo sami poput goriva, hrane za nas i ostalog. Svatko donese nešto i klope ima. Mi odrađujemo 95 posto toga, imamo građevinare, mišićnu snagu i čovjeka koji nas upućuje kako i što raditi. Predsjednik udruge imao je građevinarsku tvrtku, sad je u mirovini i u tome je dosta. Sve se radi po projektu arhitekata koji surađuju s udrugom.

Koliko je ljudi uključeno u rad udruge i koliko je ljudi preko vas pomoglo?

- Kroz udrugu je prošlo preko 1000 volontera. Neki su došli samo jednom nešto odraditi, neki su ostali. Nas se 200 rotira, ne mogu svi doći svaki vikend, ali dolazimo po pozivu. Punopravnih članova udruge koji čine odbor ima 26.

Po kojem ključu prilazite ljudima i nudite pomoć?

- Pomažemo svakom u potrebi, ne gleda se po nacionalnoj, vjerskoj ili bilo kakvoj drugoj osnovi. Pomažemo onome kome možemo pomoći sa sredstvima koje imamo. Napravilo se jako puno, a puno se toga i ima napraviti. Nemamo neki način biranja ljudi. Što se tiče gradnje, želja je da se ljudima omogući pristojan život od rada. Radi se kompletni OPG od kokošinjca, staje i kuće da ljudi mogu živjeti od svog rada jer je to neiskorišten životni i gospodarski prostor. Sad će i hrana postati skupa i nedostupna. Nadamo se revitalizaciji Banovine, želimo pomoći socijalno nezbrinutima. Udruga je nastala nakon potresa i tu se vidjelo lice tog dijela Hrvatske koji je i ranije bio pogođen odlaskom mladih obitelji, kao i cijela Slavonija. Pokušamo oživjeti taj kraj. Imamo i suradnju s ljudima u Istri i Dalmaciji, i tamo se granamo. Neki su, recimo, radili u pilani za minimalac. Kad bismo im to izgradili, dali su otkaz i počeli živjeti od poljoprivrede. Bazirali smo se dosta na izgradnju štala. Ljudima bismo doveli vodu, struju i kontejner i u stambenom prostoru drugi vikend našli janjce i svinje, a ljudi bi išli spavati u razrušene kuće. Oni žive od životinja i to im je sve pa smo shvatili da je njima bitno osigurati sve. Osim tih gospodarskih objekata, izgradili smo i obiteljsku kuću od temelja, popravljali krovove, dijelili obroke djeci, sve to u prošloj godini. Pokrenuli smo Ekotopiju, projekt koji povezuje OPG-ove i u kojem tražimo kooperante koji će otkupljivati proizvode. Zamislili smo i da mala provizija koja im ostane ide u nabavku građevinskog materijala za nastavak rada udruge. Svaki vikend smo ili na Banovini ili vozimo u Ukrajinu. Tamo ide nekoliko ljudi u kamionu ili kombiju, ostali rade na izgradnji.

Kakav vam je odnos s državom, koliko ste s uredom za obnovu i ministarstvom bili u kontaktu?

- Nismo u kontaktu s državnim organima niti se miješamo u njihov rad. Zasad se nitko od njih ne miješa u naš niti je itko pokušao politički išta raditi, ne dobivamo naknadu za rad i nitko od nas nije politički aktivan iako je bilo nekih političara koji su nam se javljali kako bi prikupili poene za svoju promidžbu. Za obljetnicu potresa imali smo suradnju s Uredom predsjednika. On je došao obići radove, ali od drugih državnih službi ne. 

Kako vam se ljudi mogu priključiti?

- Sve informacije imamo na našoj web stranici dobrodobrim.com i Facebook stranici, gdje objavljujemo materijale s naših projekata. Tamo je i broj računa na koji možete uplatiti sredstva i kontakt telefon. Ako želite pomoći, možete se javiti e-mail dobrodobrimdodo@gmail.com ili benedikt.dobrodobrimdodo@gmail.com.