Igrao sam za Hajduk i mladu reprezentaciju, punio mreže, a sad punim aparate za kavu

Za neke igrače jednostavno pomislite da su već pred smiraj karijere jer ste za njih čuli još davnih dana. Mnogi su napravili velike karijere, ali ima i onih koji u tome nisu u potpunosti uspjeli, iako je na početku izgledalo kako će naprosto eksplodirati, ali ipak još imaju vremena napraviti 'posljednju eksploziju'. Danas igrač austrijskog petoligaša Trofaiacha, a nekad najbolji strijelac prve juniorske lige, Mario Sačer (29).

- Prvenstvo smo završili drugi, a bila je to generacija u kojoj su igrali mnogi mladi reprezentativci, Saša Hojski, Luka Jagačić, Dino Škvorc, Saša Dreven kojemu je u to vrijeme rezerva bio Lovre Kalinić. Te sam sezone zabio 33 gola uz 14 asistencija, a samo je jedan bio iz penala - prisjetio se 'sin vjetra' (29). 

Imao je nos za gol, ima ga i dan danas, ali mnogo je tu stvari koje su utjecale na karijeru i razloga zašto se u potpunosti nije afirmirao. Tek je startao u karijeru, a već mu se ostvario san da igra za voljeni klub. Trebalo ga je to samo lansirati u orbitu hrvatske nogometne scene, a dalje...

'Kad je Hajduk zvao, nisam ni gledao uvjete'

- Navijač sam Hajduka odmalena, par utakmica prije nego sam otišao u Hajduk zabio sam im tri gola. No, prvo sam bio na pragu odlaska u Slovan Liberec - sportski direktor je došao po mene u Varaždin i bili smo na sastanku, a u tim je trenutcima zazvonio mobitel tadašnjem sportsko direktoru Samiru Toplaku koji je otišao sa sastanka. Tamo je bio i moj otac kojem je 20 minuta kasnije zazvonio mobitel, s druge strane je bio Toplak koji je objasnio kako je Andabak zvao i da Hajduk više nudi klubu. Onda nisam ni gledao uvjete, imao sam 18 godina i to mi nije bilo bitno, odmah sam rekao da želim u Hajduk, njihov sam navijač.

Tad su mnogi mediji prenijeli kako je dečko iz Sv. Đurđa kraj Ludbrega uz velike najave stigao na Poljud, zatražio Kalinićevu devetku i najavio vatromet na terenu. A izgleda da je stvarnost bila malo drukčija, jer je Mario te stvari, kako kaže, predstavio malo drukčije.

- Pitali su mi koji broj bi htio, ja sam rekao devet, pa to je san svakog dječaka koji navija za 'bile'. Na kraju je ispalo 29 i nisam se bunio, a tada je moja izjava za Kalinićevu devetku bila 'napumpana'. Očito sam došao u krivo vrijeme, imali su novaca i tad je samo Kalinić bio špica koji je bio pred prodaju. Zatim su stigli Anas i Ahmad Sharbini, Duje Čop, Florin Cernat, Rafael Paraiba i ja se nisam naigrao.  

Prvi mu je cimer bio Drago Gabrić, a u momčad ga je dobro prihvatila. Tamo je bio Dario Jertec kojeg je znao jako dobro, ali početak spleta nes(p)retnih okolnosti koje su ga pratile kroz cijelu karijeru, tek je započeo. No, jedna se dogodila već u kadetskim danima.

- Najveću grešku sam napravio kad sam bio kadet i kad je Tonci Martić došao u klub. Otac i ja se dan danas prisjetimo tog trenutka i zažalimo, tko zna u kojem bi smjeru otišla karijera da smo s njim potpisali ugovor - prisjeća se Mario.

U Hajduku se tad nije naigrao te ga je momčad s Poljuda poslala na posudbu u klub iz kojeg je stigao u Hajduk - varaždinski Varteks.

- Toplak mi je vjerovao te sam se vratio na posudbu u rodni kraj. Tad je na pripremama u polušpici bio Mumlek s kojim sam dobro surađivao i nas dvojica zabili smo dosta golova. No, i tamo sam imao problema jer nisam odmah mogao igrati - Hajduk nije platio dugovanja Varteksu i u klubu su me odlučili 'zamrznuti'.Ipak, počeo sam igrati i bilo je dobro, odigrao sam i Europu i zabio Dinamu iz Bukurešta te bio u klubu sve dok on nije ugašen.

Sve dogovorio s Villarrealom - propalo je preko noći

Tada se vratio u Hajduk, ali ni tamo nije bila najbolja situacija. Dao ih je na arbitražu jer su mu dugovali neke plaće te ona nije riješena na vrijeme zbog čega mu je propao angažman u Izraelu. No, bio je mlad, nije očajavao i krenuo na probu i to u Španjolsku.

- Bio sam na probi tad 10 dana u Villarrealu, Taševski je bio pomoćni trener i bilo je rečeno ako ne zadovoljim da ce me u petak poslati doma jer nema treninga do ponedjeljka. No, zvali su me da ostajem i da ću za vikend ici na stadionu pogledati utakmicu, ali neki Španjolac mi je poslao poruku u nedjelju i rekao da ipak idem doma, da ništa od toga - objašnjava Sačer kako ga ni tad sreća nije pomazila pa je otišao u novu avanturu.

- Nizozemci su trebali doći u Muru pa su me oni trebali plaćati. Došao sam u Sloveniju i praktički izgubio polusezonu i nisam dobio ni euro, ali odradio sam pripreme. Ostao sam u klubu i odigrao 13 od 15 utakmica u prvih 11. Bili smo predzadnji bez ičega. Godinu dana sam živio od novaca koje sam dobio od Hajduka. Na kraju su i taj klub izbacili iz lige, a onda me nazvao Igor Pamić i otišao sam u Istru - ističe Mario pa nastavlja: 

- Za polusezonu je došla dobra ponuda iz albanskog Partizana i prošao sam pripreme, zatim tamo odigrao tri kola. Dva puta bilo je neriješeno i jednom smo izgubili pa se promijenio trenerski stožer i završio sam na klupi. Tek sam zadnja četiri kola počeo igrati protiv Skenderbeua za ulazak u Europu. Pero Pejić i Radas su igrali za Skenderbeu, odigrali smo neriješeno i nismo osigurali Europu. I opet sam morao oprostiti neke novce i vratiti se u Hrvatsku.

A onda, po uhodanom običaju, Mario Sačer opet je odlučio - krivo. Imao je priliku otići u klub koji je te sezone osvojio 2. HNL.

- Toplak me zvao u Inter i nisam otišao, mislio sam odigrat ću polusezonu u Podravini u trećoj ligi i onda na zimu otići negdje. Tada me Kovačević zvao u Međimurje i cijelu polusezonu izgubili smo samo dva boda. Četiri kola prije kraja su mi u Višnjevcu popucali križni ligamenti, a imao sam već dogovorenu probu u Grčkoj sa klubovima iz Cipra i Grčke. Nisu mi vjerovali da su mi popucali križni, ljudi su mislili da sam se uplašio i došli su se uvjeriti u Ludbreg i vidjeli da je stvarno otišlo. Uslijedila je operacija u tad sam otišao u slovensku Polanu gdje sam praktički svaku utakmicu zabio gol.

Povratak u Hrvatsku i 2. HNL

Tada se vratio u Hrvatsku i otišao na kamp Sindikata za nogometaše bez ugovora gdje ga je uzelo Dugopolje.

- Bojko je bio trener igrao sam polušpicu i zabio devet golova. Po ocjenama novinara bio sam drugi igrač lige i sve je opet bilo dobro. Imao sam kontakte s Goricom i Varaždinom i trebao sam potpisati sve s Goricom, ali se u Varaždinu rađao 'domaći' klub i ipak sam nakon nekog razmišljanja otišao u Varaždin.

I opet, kriva odluka? A moguće, Gorica je te sezone izborila prvu ligu u borbi s Varaždinom, a Sačeru se dogodila nova nesreća. 

- Bilo je to na utakmici protiv Šibenika, probio sam desnu stranu i protivnički mi je igrač uklizao, a ako sam padao stavio sam ruku pod sebe i vidjelo se da je pošlo po zlu. Imao sam sreće, bilo je to prvi i zadnji put da je Tomislav Vrbnjak bio na klupi i odmah mi vratio ruku na mjesto. U prvom trenutku nitko nije znao što je, svi su se uplašili da je puklo, ali on je objasnio tehničarima gdje a me uhvate dok mi je on vratio kost na mjesto. Rekli su mi na hitnoj da je pukla ruka, ali pokazao sam mu CD i on je rekao da je samo kost iskočila iz mjesta te sam nakon mjesec dana zaigrao u Kupu protiv Cibalije - govori Sačer, ali Varaždin te sezone nije izborio plasman u 1. HNL već je izgubio od Istre u dodatnim kvalifikacijama. 

S vremenom je izgubio mjesto u prvoj momčadi i više 'to nije bilo to'. Ipak, po to zna koji put nije želio odustati.

- Nisam bio standardni, nisam želio igrati na krilu, onda kad sam ulazio s klupe sam uvijek unosio živost u igru. Na kraju sam se opet našao u prvom sastavu našao i odigrao odličnu polusezonu. U novoj sezoni je došao Benko i nisam se naigrao, zatražio raskid ugovora i otišao u Koper. Ali na zadnjem treningu prije prvog kola mi je pukla loža i to 4 cm te se u međuvremenu opet promijenio stručni stožer koji me doveo. Ali i kod novog trenera sam se uspio nametnuti, prvi dodir u prvoj utakmici završio je u golu, a na kraju smo osvojili i Kup.

Danas je u 5. austrijskoj ligi i puni aparate hranom i pićem

No, morao je raskinuti ugovor i s Koperom te je morao donijeti novu životnu odluku.

- Tada sam odlučio da idem igrati treću ligu i da ću se zaposliti. Punim aparate, vozim se s kombijem, nisam zatvoren u tvrtki osam sati i ne radim na normu nego punim aparate s kavom, hranom i pićem. Ne mogu biti na jednom mjestu dugo vremena pa mi je sve to dobro. I imao sam puno sreće i na tome sam danas zahvalan direktorima Jasmini i Kreši Futura koji imaju puno razumijevanja te me bez problema puštaju u Austriju na utakmice, kao i kolegama Nikolicu i Dukiću koji su me već toliko puta pokrili i uskočili kad sam imao nogometne obaveze - jasan je Sačer.

Nakon svega, od mladih selekcija reprezentacije, do austrijske pete lige i posla van nogometa. Mario Sačer tek ima 29 godina, a prošao je nogometno sito i rešeto prožeto ozljedama i lošim životnim odlukama. Ali ne odustaje od nogometa i dalje igra u Trofaiachu.

- I dalje treniram u Austriji i doma, imam četiri treninga i utakmicu. Tjedno možda imam dan, dva slobodna. U Austriji je sezona poništena, a ja već imam dogovorenu cijelu sljedeću sezonu u istom klubu te dolazak na pripreme. Uvjeti su tamo stvarno dobri, bolji nego u našoj drugoj ligi. Svlačionice, oprema, način rada kluba, sve funkcionira 'kao po špagi' - tamo sam u pansionu kad igramo, odigram, odspavam i vraćam se u Hrvatsku, stvarno je sve na najvišoj razini - objašnjava Sačer.

Za nogomet je u godinama u kojima bi još mogao zablistati, jer bilo je i takvih slučajeva, ali i već ima problem da će klubovi gledati kako im s toliko godina nosi dosta rizika u vidu moguće prodaje.

- Nikad ne znaš što se može dogoditi. Volio bih da se neki pomak u karijeri još može dogoditi jer se sad samo više gledaju mladi igraći na kojima se kasnije može zaraditi. Realno gledano, ja bi trebao zabiti dosta pa da me se gurne u 'bijesne' države.

Tek će u studenom navršiti 30, a kao da je već 'sto godina' znanac iz seniorskog nogometa. Imao je turbulentnu karijeru, koja doduše još može krenuti uzlaznom putanjom, a o svemu iskreno zaključuje.

- Nisam zadovoljan sa svime, donosio sam krive odluke i što je, tu je. Praktički nisam napravio ništa, imam utakmice u reprezentaciji, zaigrao sam za voljeni klub, ali na kraju svega, pa kao da nisam napravio ništa - iskren je Mario čiji je dres s prve utakmice u Hajduku na aukciji humanitarne akcije 'Vratimo Palčiće u Petrovu' dostigao cijenu od 1200 kuna.