Kad je otišao Željko Seleš: Kraj jedne ere i tihi oproštaj od najveće bjelovarske generacije
Željko Seleš je bio čarobnjak na klupi Partizana, ali ga je politika maknula iz igre. Stvorio je šampione iz ničega i ostavio neizbrisiv trag u rukometu. Njegov odlazak je kraj jedne ere
U veljači ove godine obilježena je 70. obljetnica Rukometnog kluba Bjelovar. Tadašnji Omladinski rukometni klub "Partizan" osnovan je 26. veljače 1955. i ubrzo je postao najbolji klub u bivšoj Jugoslaviji. U prvih 25 godina postojanja Bjelovar je osvojio devet naslova državnog prvaka i tri nacionalna kupa, čime je zauvijek upisan među velikane europskog rukometa. Snaga tog naraštaja bila je prepoznata i izvan granica zemlje: bjelovarski rukometaši postali su prvi sportski kolektiv tadašnje države koji je osvojio naslov prvaka Europe. Uz to su još dva puta igrali u finalu i tri puta stizali do polufinala najelitnijeg klupskog natjecanja.
U povodu otvaranja izložbe "Kesizupci" u Bjelovaru i velike obljetnice novinar Željko Rukavina, jedan od svjedoka tog vremena, u seriji članaka za 24sata podsjeća na zlatno doba kluba, razdoblje kada je Bjelovar bio strah i trepet najboljim europskim momčadima, simbol borbenosti, zajedništva i sportskog ponosa grada. Nažalost, nakon tih povijesnih uspjeha klub, koji danas nosi ime Rukometni klub Bjelovar, zapao je u rezultatsku krizu i trenutačno se natječe u drugom rangu domaćeg prvenstva. No sjećanje na one slavne dane i dalje živi, kao trajni podsjetnik na vrijeme kad je Bjelovar disao: rukometom.
Željko Seleš – Čarobnjak na klupi rukometnog kluba
Ime profesora Željka Seleša zaslužuje biti uklesano u zid Sokolane i starog Partizanovog igrališta, jer je on u gotovo dva desetljeća vođenja momčadi ostvario nešto nezabilježeno i vjerojatno neponovljivo u rukometnom svijetu. Bio je jedan od osnivača kluba i njegov trener punih 19 godina u kontinuitetu, tijekom kojih su ostvareni najveći sportski uspjesi. Osvojen je Kup prvaka, a Seleš je još dvaput vodio momčad u finalnim utakmicama te dvaput u polufinalima. Uz te rezultate još je važnije da je stvorio šesnaest reprezentativaca – ne od „kupljenog“ ili „uvezenog“ materijala, nego u vlastitoj radionici. Jedini koji je u Bjelovar stigao s pedigreom reprezentativca bio je Zvonimir Serdarušić, no i on je pod paskom „maga“ iz Bjelovara izrastao u igrača svjetske slave.
U Bjelovar su kao golobradi i anonimni mladići došli Željko Nimš, Pavo Jurina i Stjepan Obran, a Seleš ih je uveo u prvu momčad i izbrusio do reprezentativne razine. Jurina je, osim toga, postao i svjetski igrač, nosio dres reprezentacije Svijeta i bio njezin kapetan. Sve to, međutim, nije bilo dovoljno da Seleš dobije priznanje kakvo zaslužuje. Taj samozatajan profesor cijeli je život proveo u trenirci – od sedam ujutro do devet navečer. Prijepodne je predavao tjelesni u Školskom metalskom centru, a poslije ručka selio se na igralište Partizana. Najprije na šljakom prekriven teren, a kasnije na asfaltom presvučen, gdje je trenirao prvu momčad. Uz nju je vodio i drugu ekipu te nekoliko mlađih uzrasta.
Odrađivao je i po dvadesetak treninga tjedno, a vikendom putovao s prvom ekipom na utakmice. Kad bi jedna generacija odlazila i činilo se da je kraj blizu, on je već stvarao nova imena koja su nastavila nizati velike rezultate. Seleš je bio skroman čovjek koji je vjerovao u rad i poštenje. Za njegove ere u klubu nije zabilježena nijedna afera. Nije vladao čvrstom rukom, nego poput dobrog roditelja – poznavao je vrline i slabosti svakog igrača i izvlačio iz njega ono najbolje. U mnogim slučajevima bio je i više od roditelja, jer su mu u ruke dolazila djeca od kojih je stvarao dobre ljude i vrhunske sportaše
Kao kuriozitet ostaje gorka spoznaja da nikada nije dobio priliku sjesti na klupu reprezentacije. Ako je netko zaslužio tu čast, bio je to upravo Željko Seleš. Nije imao smisla za samopromociju niti potrebu za hvalisanjem, jer ga to jednostavno nije zanimalo. Njegova skromnost i nenametljivost, uz još neke razloge (među ostalim, nije bio član SKJ), stajali su ga prestižne funkcije.
Osobno sam ga poznavao i često smo razgovarali, najviše o rukometu. Posjetio sam ga dok je bio trener Kiela. Prvi dan nakon mog dolaska odveo me u dvoranu u kojoj se igralo srednjoškolsko prvenstvo grada u rukometu. Jednostavno – Seleš je živio rukomet do zadnjeg trenutka. Bilo da je sjedio na trenerskoj klupi ili u gledalištu, njegovim je venama tekla rukometna krv.
Tvorac rukometnog čuda - prof. Željko Seleš rođen 1929. u Đakovu, preminuo 2020. u Bjelovaru.
Kraj ere Željka Seleša
Godinu dana nakon trećeg finala Kupa šampiona, prof. Željko Seleš, osnivač kluba i njegov prvi trener, 15. travnja 1974. godine otišao je s klupe. Iako je Partizan bio vodeći na ljestvici, neki u „trustu mozgova“ smatrali su da Seleš nije više potreban. Lokalni mediji objavili su da je Upravni odbor kluba prihvatio ostavku najtrofejnijeg klupskog trenera u povijesti rukometa na području Jugoslavije. Prema pouzdanim izvorima, lan uprave iz redova Socijalističkog saveza omladine postavio je ultimatum: „Ili Seleš ili mi - Uprava.“ Selešov odgovor je bio kratak: „Jednostavnije je da ja odem“. Digao se i otišao. Tako je otišao jedan od najvećih trenera u Europi u to doba.
Albin Vidović bio je jedan od rijetkih koji je reagirao – prema „omladincu“ se okrenuo i rekao:
– Pazi da te ne sretnem u gradu – i napustio sjednicu.
Klub je „živio“ još neko vrijeme na njegovim igračima, da bi čak ispao u drugi rang natjecanja. Tek povratkom Željka Seleša, klub se vratio u najviši rang. Pod njegovim vodstvom Partizan je osvojio sedam prvenstava i dva Kupa Jugoslavije. Paralelno je 1963. godine sa ženskim sastavom bio prvak Hrvatske. Seleš je trenirao i druge klubove u Jugoslaviji, kao i njemački THV Kiel, gdje je igrao i Albin Vidović.
Posljednji pokušaj povratka na staze slavne generacije – 1977.
Nakon odlaska sjajne generacije, Partizan je 1977. godine u Kupu nacionalnih kup pobjednika došao do polufinala. Prvu utakmicu odigrali su 24. ožujka u Magdeburgu i poraženi 20:16 (10:5). Uzvrat u Bjelovaru 31. ožujka završio je 22:19 (13:9).
Polufinale Kupu nacionalnih kup pobjednika
Partizan protiv Magdeburga ostao „kratak“ za gol i finale
Magdeburg – Partizan 20:16 (10:5)
Magdeburg, 24. 3.1977.
Nimš, Pribanić, Prodanić, Obran 5, Matuš 1, Jurina 2, Horvat 2, Martinović, Serdarušić 3, Vidaković 3, Kljaić, Bradić.
Partizan – Magdeburg 22:19 (13:9)
Bjelovar, 31. 3.1977.
Nimš, Pribanić 2, Prodanić 6, Obran 3, Matuš, Kljaić, Horvat 3, Jurina 1, Martinović, Serdarušić 4, Vidaković 3, Bradić.
Zlatna imena Partizana
Partizan je dao 17 reprezentativaca i velik broj igrača koji nikada nisu obukli reprezentativnu majicu, ali su zaslužili da ih se spomene jer su godinama ugradili sebe u temelje momčadi.
Braća Jandroković – stupovi momčadi
Najpoznatija braća, Zvonimir i Željko Jandroković, bili su, slobodno se može reći, „jedra“ koja su godinama nosila igru i uspjehe kluba. Gotovo od samog početka igrali su za Partizan, a na terenu su ostali gotovo dva desetljeća, sakupivši svaki po tisuću nastupa za „Kesizubce“, kako su popularno zvali bjelovarski klub.
Stariji brat Zvonko bio je nezamjenjiv vratar Partizana i reprezentacije Jugoslavije. Ušao je u povijest kao jedan od rijetkih, možda i jedini jugoslavenski vratar, koji na jednoj prvenstvenoj utakmici nije primio pogodak. Bilo je to protiv Bosne iz Sarajeva, kada je Partizan slavio 8:0. Uz Jandrokovića starijeg Bjelovarska škola rukometa dala je još tri reprezentativna golmana. Bradića, Nimša i Mirka Bašića koji je svojevremeno proglašen najboljim golmanom na svijetu.
Željko Jandroković, mlađi brat, igrao je srednjeg vanjskog i s pravom je prozvan „mozgom ekipe“. Uz Ivana Đuraneca i Albina Vidovića, jedini je Bjelovarčanin koji je nastupio u sva tri velika finala – onom u Parizu i oba u Dortmundu. Nenadmašan kreator igre, davao je smisao i ritam Partizanovoj igri. Nažalost, izbornici ga nisu dovoljno cijenili pa je za reprezentaciju nastupio tek pet puta. Ako je netko bio podcijenjen, onda je to bio upravo virtouz Željko Jandroković – Zec.
Krila i izumitelji „cepelina“
Vrijeme briše sjećanja i na neke druge velikane. Prije svih na Ivana Đuranca – Đuru, nenadmašno lijevo krilo, koji je, kao i njegov partner s desne strane Miroslav Pribanić – Raban, svojedobno proglašavan najboljim na svijetu na svojoj poziciji. Đuro je 1962. postao prvi Bjelovarčanin koji je obukao dres Svjetske reprezentacije, što dovoljno govori o njegovu ugledu.
Upravo su Đuranec i Pribanić zaslužni za „izum“ koji je zauvijek promijenio rukomet – cepelin. Još u Bjelovaru izvodili su akciju koju su zvali „hlebinac“: Raban bi uskočio s desnog krila iz mrtvog kuta, a Đuro bi uletio između dva beka, dočekao loptu u zraku i zakucao je u mrežu. Nažalost, nakon jedne takve akcije Đuranec je pri doskoku na asfalt teško ozlijedio koljeno.
I oni su obilježili „zlatne“ godine
Što reći o Boži Peteru, Pavi Jurini, Stjepanu Obranu, Željku Nimšu, Zvonimiru Serdarušiću – Noki, Željku Vidakoviću ili Nedjeljku Prodaniću? Svi su oni kao reprezentativci i Partizanovi igrači dali rukometu novu dimenziju. U svoje vrijeme igrali su na razini najboljih u Jugoslaviji, ali i u svjetskom vrhu. Rukomet bez njih ne bi imao sjaj koji ga i danas krasi.
Nino Matuš – kapetan iz sjene
Ipak, valja izdvojiti i jednog tihog junaka. Nino Matuš, zvali smo ga Nino i Grosa, zbog visine blizu dva metra, nikada nije igrao za reprezentaciju, ali je u Partizanu proveo dvanaest godina. Nakon odlazaka Pribanića i Horvata 1977. postao je kapetan momčadi kojoj se pridružio još 1968. Sudjelovao je u osvajanju pet naslova prvaka Jugoslavije i ostavio veliki trag.
Partizanovi reprezentativci
Mirko Bašić, Boris Bradić, Ivan Đuranec, Hrvoje Horvat, Marijan Jakšeković, braća - Zvonko Jandroković i Željko Jandroković, Pavo Jurina, Željko Nimš, Stjepan Obran, Božo Peter, Miroslav Pribanić, Nedjeljko Prodanić, Zvonimir Serdarušić, Vladimir Smiljanić, Željko Vidaković, Albin Vidović.
Ivan Đuranec, Hrvoje Horvat, Zvonimir Serdarušić i Pavo Jurina oblačili su nekoliko puta i dres reprezentacije svijeta.
Zaključak
Finala Kupa šampiona u Parizu i Dortmundu ostala su urezana u srca bjelovarskih rukometaša. Iz ovih svjedočanstava jasno je da sport nije samo statistika i rezultati, nego i ljudske priče o prijateljstvu, trudu, gubitku i pravdi – ili njenom nedostatku. Partizan je u tim godinama stvorio generacije koje će se pamtiti, ne samo po trofejima, nego po srcu koje su uložili u igru i doprinosu koji je Bjelovar vinuo u svjetski sportski vrh.
U znak sjećanja na tragično preminulog prijatelja Vladimira Smiljanića – Baburu, „koji je živio rukomet“.
