Kao kadet sam skupljao lopte u EL, a sada je želim i igrati...

Trener Hajduka Zoran Vulić poznat je po tome što voli promovirati mlade igrače, da upravo on bude trener koji im je dao priliku za debi u dresu Hajduka. Tako je u Kupu UEFA, na gostovanju kod Rome na Olimpicu, od prve minute u vatru poslao golobradog Marija Grgurovića.

Prije toga pamtimo da je gurao i Marija Carevića, i Darija Srnu, Ivana Perišića vodio je na pripreme seniora sa 16 godina, ali je on ubrzo otišao u  Sochaux... U svom povratničkom debiju na klupi Hajduka, Vulić je u postavu odmah gurnuo Hajdukovu veliku nadu Domagoja Bradarića.

Lijevi bek prošao je sve uzraste Hajdukove škole, deset godina je već na Poljudu, a s drugom momčadi je odigrao po sezonu u Trećoj i Drugoj ligi. Dovoljno da stasa i nametne se za mjesto u aktualnoj momčad koja je u krizi, i pod hitno traži svježu krv.

Igrao si Treću i Drugu ligu, sad si u Prvoj, kolika je razlika? 

- Veća je razlika između Druge i Treće lige, nego između Prve i Druge. U Prvoj je naravno najteže, igrači su jači a i pritisak je rezultata...

Osjećaš li da se možeš nositi s konkurencijom?

- Prvi put sam u početnoj postavi zaigrao protiv Lokomotive, i bilo mi je malo teško, ali kad sam se u drugom dijelu malo opustio bilo je puno lakše.

Bio si u direktnom dvoboju s jednim od najperspektivnijih mladih igrača u HNL-u, Kastratijem. Je li ti bilo teško nositi se s njim?

- Nije mi bilo lako, ali ni toliko teško, jer sam već igrao na turnirima protiv jačih igrača od njega. On ima brzinu, ali nije ekstra klasa poput nekih igrača Juventusa ili Interovog Pinamontija recimo, a teže mi je bilo i protiv kapetana Rijeke Gorgona.  

Kako ti kao mladom igraču, koji se još nije počeo brijati, izgledaju dueli s iskusnim 30-godišnjakom Gorgonom, koji se 'brije dva put na dan'.

- Uf, jako teško, on je iskusan, jak, krupan, kad se postavi ne možeš ga proći, a u napadu je moćan...

Koja pozicija ti najbolje leži?

- Igrao sam i na beku i na krilu, ali mislim da je bek pozicija u kojoj mogu momčadi dati najviše.

Jairu si protiv Gorice asistirao desnom nogom, znači li to da ti baš ne služi samo za 'ući u autobus'?

- Nikako. Lijeva noga mi je jača, sve radim lijevom, ali dobar sam i desnom. Ako mi lopta dođe na desnu opalit ću je po golu bez problema.

Od kad si u Hajduku?

- Došao sam sa sedam godina, dakle već punih deset godina sam u klubu. Na početku su me trenirali Dragan Slišković i Vik Lalić, kasnije sam prolazio sve selekcije...

Tko ti je idol?

- Marcelo i Jordi Alba.

A od igrača Hajduka?

- Recimo da mi je Senijad Ibričić najdraži od ovih koje sam uživo gledao, baš sam skupljao lopte na utakmici na kojoj je Hajduk pobijedio Anderlecht u okviru Europske lige, imao sam tada 11 godina.

Sanjaš li da ćeš i ti jednom zaigrati na tom nivou?

- Sanjam finale Lige prvaka, ali naravno da bih volio zaigrati i EL s Hajdukom, samo se prije toga moramo izvući iz ove situacije.

Možete li se izvući?

- Možemo i moramo. Ovih par utakmica koje nam slijede moramo pobijediti.

Što ti kao mlad igrač možeš donijeti momčadi? 

- Sigurno ne koliko ovi stariji i iskusniji, ali ipak mogu. U svlačionici moram šutjeti i slušati, a na terenu dati sve od sebe, kao i uvijek.

Je li ovo za mladog igrača pravo vrijeme za ući u momčad?

- Baš i nije, nije lako igrati kad je cijela momčad u teškom stanju. Mladom igraču treba pomoć dok se snađe, treba mu netko iskusniji da ga vodi.

Tko tebi najviše pomaže?

- Najviše savjetima mi pomaže Josip Juranović.

Što kažeš na pohvalu Stanka Jurića da mu je s tobom najlakše igrati?

- Mi smo najbolji prijatelji i van terena, tako da se najbolje razumijemo i na terenu. 

Koliko ti znači povjerenje i podrška trener Vulića?

- Trener mi je dao priliku i ja sam mu beskrajno zahvalan. Pogotovo jer me stavlja na različite pozicije, što znači da ima povjerenja u mene.

Mnogi hvale njegove treninge kao zanimljive i raznovrsne. Sviđaju li se tebi?

- Svaki trening je drugačiji, radi se na tehnici, taktici, na završnici napada... Svi smo zadovoljni treninzima i onim što radimo.

Zašto onda to ne pokazujete na terenu?

- Nemamo samopouzdanja, zato smo tu gdje jesmo.

Kako to promijeniti?

- Samo pobjedama. 

Je li istina da ti je manager mama Natalija?

- Istina je, ona ima dosta poslovnog iskustva, vodila je nekoliko velikih tvrtki u Hrvatskoj i inozemstvu.

S 18 godina počeo si voziti, dao si izraditi tetovažu... Obitelj ti to dozvoljava?

- Roditelji su mi rastavljeni, otac živi u Njemačkoj, a brat i ja s majkom u Strožancu pored Splita. Međusobno se uvažavamo, tako smo brat i ja odgojeni. Tetovaža je bila moja odluka, posvetio sam je obitelji, a vozački ispit i auto potreba, puno je jednostavnije dva puta na dan dolaziti na Poljud sam, nego da te netko mora voziti, ili autobusom. A vozim i tri godine mlađeg brata, koji je kadet Hajduka.

Kakav stil nogometa voliš?

- Tika – taku, Barcelonu, volim posjed lopte.

Koje su ti najjače strane?

- Kažu da sam dobar tehničar i da imam moć ponavljanja, mogu puno trčati.

Što bi trebao popraviti u svojoj igri?

- Obrambena postavljanja, na tome radim svaki dan...

Na početku sezone bio si nominalno četvrti lijevi bek, iza Fomitschowa, Filipa i Memolle, koji su redom stariji, iskusniji, dovedeni iz inozemstva i skupo su plaćeni. Jesi li se nadao da ćeš pored njih trojice izboriti poziciju?

- Svaki dan se nadam. Mlad sam, nestrpljiv, želim igrati jer osjećam da mogu. Ali nije dovoljno samo osjećati, moraš iskoristiti priliku i to pokazati na terenu. Meni se ukazala prilika, i nadam se da sam je iskoristio.

Baš kao i lani, opet vam na putu prema završnici kupa stoji Osijek u gostima. Možete li ih proći?

- Prošle godine smo ih prošli, nadamo se da ćemo i ove. Oni su jako opasna momčad, domaćinska, agresivna, nosi ih publika... Bit će teško, ali kup je trenutno jedina šansa da popravimo situaciju, i moramo je iskoristiti.