Komentar: Gobac, Maminjo i Radić kao tri prsta jedne ruke

Da su kojim slučajem živjeli na Divljem zapadu, u nekakvom zloglasnom Dodge Cityju, na upražnjeno mjesto šerifa javili bi se bez razmišljanja. 

 Zdravko Mamić - visok i okretan, neustrašiv. Legenda kaže da je “smaknuo” 18 trenera. Potpuno sam. Šuška se da je bio ljevoruk... 

Danko Radić - nizak i brz. U njegovu kraju ništa se ne odlučuje mimo njega. Bez problema može progurati bilo kakav zakon. Ili izbornika. Ne treba nikakav prethodni značajan trenerski uspjeh. Tko ne igra po njegovim pravilima, taj se odmah može oprostiti od života u košarci. Nema milosti. Svi ga se boje. 

Zoran Gobac - bez konkurencije. Nju je likvidirao. Bilo je nekih pokušaja tipa Metković ili Medveščak, no stvar je vrlo brzo riješena. Gobac koji na konferencije stiže kao iz photoshopa, jer isto izgleda na svakoj fotografiji, ostao je bez ikakve opozicije. 

Žestoka i divlja narav, u opasnoj kombinaciji s odličnim “pucačkim” umijećem i gotovo životinjskom lukavošću, ovaj tercet čini jednim od  najopasnijih. Tri velika loptačka sporta u njihovim su rukama. Svoje ideje provode autokratski, a skupštine, izvršni odbori i ostala tijela služe samo kako bi njihova samovolja imala legitimitet. I može se narod buniti koliko hoće, pitati “zašto i kako zaboga Vranković, Kljaić, Calello...”, no pomoći nema. Stručnjaci su okrenuli glavu pokušavajući se ne zamjeriti “šerifima”. 

Eh, da, tko bi od njh pobijedio u natječaju za posao šerifa? Vjerojatno Gobac. Za razliku od Mamića i Radića, svojom diktaturom on pobjeđuje i osvaja medalje.