Lino kao Baltazar, igralište kao vojni poligon i Pero koji 'ubija'

Zubato zimsko sunce pružalo je snažan otpor kalendaru, koji je tvrdio da je upravo u tijeku zimski solsticij, kad smo kratkom vožnjom po Ivanić Gradu stigli do baze hrvatske rukometne reprezentacije. Buđenje jednog novinara još nije potpuno ni dovršilo, a oni su već kretali na svoj drugi trening. Lino svoje "vojnike" okuplja već u 7 ujutro na čuvenom footingu, rastrčavanju u zoru koje je Ivano Balić toliko mrzio, a već u 10 počinje drugi trening u danu. Na koji smo se ovaj put ugurali i mi...

Autobus ispred hotela pokupi igrače i stožer, dvije do tri minute vožnje treba im do dvorane Žeravinec. Kafić pokraj ulaza, trenutačno zatvoren, zove se "Domba", valjda ima neke veze s Domagojem Pavlovićem, najboljim rukometašem koji dolazi iz ovoga grada, jer to je njegov nadimak... Igrači samo prođu pokraj kafića, ni ne pogledaju ga, znaju što ih čeka kroz koju minutu.

Zapravo, tko ih čeka. Njegovo ime je Pero Kuterovac, vrhunski je majstor kondicijske pripreme, već godinama radi s našim najboljim momčadima i sportašima, a za velika natjecanja priprema i vaterpoliste. Njegov je prvi dio treninga, on je autor prvih jutarnjih za*jebancija.

- Ajmo, ajmo, ozbiljno raditi, nemojte me tjerati da psujem sad kad me snimaju - galamio je Pero, ali već sekundu potom bi zaboravio na goste na treningu.

Omaknula se tu i tamo neka psovka, ali sve to Pero izvodi šarmantno, šmekerski. Za to vrijeme igrači se muče na pilates loptama, pokraj toga i "tuljci" za istezanje, izvode kojekakva čuda dok se znoj cijedi s lica.

- Oprezno, ovo je jako teško, nemojte se zaletjeti - upozorava igrače Kuterovac, a kad on takvo nešto izgovori, znaš da je gadno. 

Za to vrijeme šef Lino, sa svojom crvenom bilježnicom u ruci, šeta okolo i šuti. Gleda u pod, baltazarovski, vidiš da smišlja i razmišlja. Svako toliko dođe do nekog od svojih pomoćnika. Prvo je pozvao Zlatka Saračevića, nešto mu objašnjavao, gestikulirao energično kao što samo on zna. Sarač je, naravno, bio u stavu mirno i upijao upute. Pa dođe Lino do Hrvoja Horvata mlađeg svog pomoćnika, a već trenutak potom ugleda - Hrvoja Horvata starijeg!

- Pa di si, Cveba, prijatelju - razveseli mu se izbornik.

Legendarni Cveba, jedan od najvećih rukometaša svih vremena, ušetao je u dvoranu u društvu prijatelja, kultnog trenera golmana Vlade Turkovića. Odmah je Lino prišao dragim prijateljima, izgrlili su se i izljubili. Sin Hrvoje, koji je uz rukometne gene naslijedio i nadimak od tate Cvebe, drži se diskretno, sa strane, on je sa starim ionako stalno u kontaktu.

- Puno sam doma, supruga boluje od Alzheimera pa moram stalno biti s njom. Evo, jutros sam se dogovorio s njezinom prijateljicom da je pričuva kako bih mogao doći do Ivanića vidjeti dečke - priča 70-godišnji Cveba, koji se s Linom upoznao...

- Pa, prije nekih 102 godine - smije se veliki Horvat.

- Sviđa mi se kako Lino radi, koliko energije unosi u sve ovo - dodaje Cveba pa sjedne na tribinu i nastavlja gledati trening.

U međuvremenu se zagrijao i Vlado Šola, sjeo je na sobni bicikl pokraj terena i pedalirao nekoliko minuta, da se i on malo oznoji. Da ne bi ispalo da se muče samo igrači...

- A, jeste vidjeli ovo? Nije loše za nekoga od 38 godina - sa smiješkom govori veteran Igor Vori nakon uspješno izvedene zahtjevne vježbe na pilates lopti.

On je, naravno, u skupini "stari", kako ih je Lino podijelio. Tu su i Horvat, Čupić, Karačić, Kontrec, Štrlek, Pešić, ali i 24-godišnji Cindrić. Ovdje se očito i stari nešto brže... Pod "mlade" spadaju svi ostali, oni na drugoj strani rade s Mirkom Krolom, drugom polovicom dvojca zaduženog za kondicijsku pripremu, ali i Zlatkom Saračevićem. Dobri stari Sarač stane u sredinu kruga, igrači prime svaki od krakova i treniraju bočna kretanja. A trener Zlatko ih sve drži pod kontrolom.

Dvorana u tim trenucima izgledao kao vojnički poligon. Sprave, naprave i pomagala na sve strane, čas skaču, čas preskaču, čak vuku konope... A u pozadini svira glazba! Snažna, energična, po žanru spada u tešku 'elektroniku'.

- Moraš se prilagođavati vremenu. Ako njima to odgovara, zašto ne - objašnjava nam poslije Vlado Šola.

I on na treningu ima svoja zaduženja. Dok Kuterovac i Krolo "maltretiraju" igrače snagom, on Ivanu Stevanoviću i Domagoju Grahovcu, golmanu Dubrave na ispomoći reprezentaciji, donosi stroboskopske naočale. Uzimaju lopte od spužve i kreće njihov trening. Sjede, pa ustanu, love lopte rukama i nogama dok im pred očima treperi. Te naočale poboljšavaju reakciju i reflekse, treniraju i mozak i koncentraciju.

Cijeli taj kreativni kaos, koji zapravo nije ni najmanje kaotičan, mobitelom snima fizioterapeut Damir Kajba. I on je dio stožera, ima ih "ko Rusa".

- Ukupno nas je 16, ali to je sjajna stvar. Svatko radi svoj dio posla, kojem se maksimalno posveti i izvede ga najbolje što se može. Uostalom, nitko ne može znati sve i o taktici, i o kondiciji, i o golmanima... Ovako je idealno - govori Šola.

Tako je Lino čekao više od sat vremena, toliko je prošlo dok on nije došao na red. Podijelio je markere, poslao dio igrača na drugi dio terena, pa krenuo uvježbavati obranu. Radio je na obrani 3-2-1, upozoravao igrače na svaki detalj, pomicao ih ruku i nogu, objašnjavao što želi... I čim primijeti da netko nije na sto posto, da netko ne grize - poludi! Britak je na jeziku, oštar i jasan, ali i u tim trenucima s filozofskom crtom u vokabularu.

- Hej, mali, probudi se, pa neću ja ovdje tri sata čekati da ti dođeš sebi - viče u jednom trenutku, a već u drugom odlazi u psihološke sfere.

- Ne možeš biti reaktivan, moraš biti proaktivan. Utječi na događaj, a ne da događaj utječe na tebe. Stalno uvodi protivnika u nemir, stalno ga tjeraj da mijenja svoje namjere - niže upute trenerski mag iz Umaga.

Igrači lete, jure, intenzitet je iznimno visok, ne dopušta Lino ništa manje od toga. U jednom trenutku ulaze tri dječaka u dvoranu, zastanu i s divljenjem gledaju svoje idole.

- Hej, evo ti ga, tamo ti je Cindrić - govori jedan drugome dok sa zanimanjem gledaju prema terenu na kojem Stivi uništava jutro dečkima na šuterskom treningu.

I tako neka dva sata. Još jedan trening je završio, igrači su se osvježili i krenuli prema autobusu. Brzo su krenuli prema hotelu, ručak je bio na rasporedu u 13 sati. A nakon toga - odmor. Konačno. Skroz tamo do 18 sati, kad je na rasporedu i treći trening u danu. Svaki drukčiji, zanimljiv i sadržajan, ali iznimno naporan. Tako i mora biti, ovih dana postavljaju se temelji jednoj priči kojoj svi želimo zlatan kraj. Kako rade, koliko se daju u sve ovo, zaslužili su velike stvari.

Nasreću, Lino i društvo znaju kako do toga doći. Još samo da se priključe "nijemci", Alilović, Stepančić... Pa da se krene u stavljanje završne glazure. Euro je brzo, kreće već 12. siječnja, do tad će igrači imati slobodno pola Badnjaka i Božić, pa onda i Staru godinu. Sve ostalo je rad, rad i samo rad. Uostalom, znate kako Lino kaže...

- Tajna uspjeha je raditi više nego drugi. Raditi više nego što drugi misle da možeš. Ma raditi više nego što sam misliš da možeš!

Eto, tako to nekako izgleda ovih dana u Ivanić Gradu. Eto, tako se kuju plemeniti metali...