Marinić Kragić o zatvoru: Stavili su me u ćeliju s pet ljudi. Plaču majka, ja, policajci... Opeklo me

Sada ga poznajemo najviše po vaterpolskoj izvrsnosti. On je i svjetski i europski prvak u vaterpolu s Hrvatskom. Međutim, prije osam godina Jerko Marinić Kragić (33) proživljavao je najteže trenutke u životu, koji nisu imali veze s vaterpolom. Nakon utakmice Hrvatske i Češke (2-2) na Europskom prvenstvu 2016. u St. Etienneu, koju su bakljadom i topovskim udarima prekinuli hrvatski huligani, a onda se i potukli s navijačima, koji su ih htjeli spriječiti da rade nerede, njegova je borba tek počela...

- Tada sam još igrao za talijanski Posillipo. Sedam dana prije utakmice vratio sam se u Hrvatsku. Planirao sam još poneku utakmicu pogledati jer Splićani i Torcida vole navijati za Hrvatsku, bez obzira na neke borbe - započeo je u Podcast Inkubatoru.

- I dogodio se prekid. Sve je prošlo, zapravo, normalno, mi smo sjeli u automobil, malo se "vrtili" po Francuskoj i krenuli kući. Normalno smo došli jer ništa se nije dogodilo kad nisi jedan od tih koji su bacali pirotehniku. A na vijestima su rekli da sam ja skoro pa organizator svega, bakljaš! A mene nitko ne tereti jer baklju nisam ni unio ni bacio. I kada ljudi neupućeni pročitaju u medijima što pišu, da si orjunaš, to te prati.

Nastavio je...

- Nakon sedam dana zvali su me u policiju, mislio sam najprije da je opet na poligraf, kao što sam bio kada su tražili krivce za svastiku na Poljudu. Zvali su puno ljudi jer su mislili da je netko iz navijačke skupine. Svatko će reći da je Torcida jer su mediji tako napisali. I rekli su mi da se javim na odjel za ekstremizam, a ja ne znam ni što je to. Računam da, ako se ne odazovem, doći će po mene kući maricom. I kažu mi da su došle neke nesretne snimke iz Francuske, a petak navečer. Prijatelj me zvao na nogomet u kavezu, rekao sam da ću malo kasniti. A ostavili su me da prenoćim u pritvoru! Meni ništa nije jasno, o kakvim je snmkama riječ, pa nisam bacio ništa. I ostavili su me još jedan dan, u podrumu negdje. Otac je uspio preko poznanika doći do odvjetnika, koji mi je pomogao. Nitko nije bio ni svjestan situacije jer nije tako zvučalo. U Francuskoj vlasti nije bilo ni briga. I potom smo morali na sud, a sudac nas je pitao tko nas je poslao tamo, aludirajući da je to politički iscenirano, borba protiv HDZ-a, da nas je poslao SDP da napravimo prekid.

Priča ide dalje...

- I zbog tog političkog pritiska i udara na državu, sedam-osam dana bio sam u zatvoru, a ja sportaš, bez mrlje. I najgore što nisi kriv za što te terete. Taj sudac nije ni slovo poslušao i odlučio je izreći mjesec dana istražnog zatvora, ali je žalbeno vijeće odlučilo da nema temelja za to. I dolazim na Bilice u Splitu u ćeliju s pet ljudi, čak sam i poznavao te ljude. Roditeljima je bilo teže nego meni, ne znaju što ni kako. I dođu u posjetu šesti dan, vidimo se iza rešetke, razgovaramo na telefon. Majka ga je uzela prva, nisam je ni pogledao, samo sam rekao da je neću pogledati, neka kaže nešto. I dignem glavu, a ona suza na suzu. Kad sam vidio da ona plače, gotovo. Plačem ja, otac hoće biti hrabar, ali suze i njemu. Plaču svi, policajci, teška Esmeralda - otkriva Marinić.

- Shvatio sam da ne bih to ponovio u životu, ne bih htio nikome ni preporučiti da ode tamo, ne treba biti sa šest ljudi u ćeliji i obavljati veliku i malu nuždu na čučavcu tu, kraj svih. Opeklo me dobro, shvatio sam neke stvari. Moraš biti pažljiviji što radiš, a ja se nisam smatrao važnom ličnošću, a i shvatiš da si neki ku*ac, pardon na izrazu. Bio sam mali Jere sa Skalica koji se nije vidio kao svjetski i europski prvak. Mislio sam da više nikad neću biti u reprezentaciji, da se neću vratiti u vaterpolo. Shvatiš da u životu moraš pažljivije pristupati nekim stvarima. Težak, težak trenutak. Najteži.