Martin hvata dah, puls ne pada. Suze same dolaze. Ispričat ću vam što je u tim suzama...

Novinar Branko Kuzele na svom facebook profilu objavio je intiman pogled u godine truda koje je olimpijski junak Damir Martin uložio u povratak u svjetski veslački vrh. Uz dopuštenje autora, tekst prenosimo u cijelosti.

Gledam i slušam izjavu Damira Martina nakon utrke u kojoj je nevjerojatnim finišem bio za 15 desetinki sekunde brži od Niellsena i osvojio olimpijsku broncu. Hvata dah, puls ne pada. Suze same dolaze. Teško mi je, a opet lakše. Ispričati ću vam što je u tim suzama.

Krajem listopada 2019. godine Damšo je stigao na Jarun, odradio je trening, oprao i obrisao skif i spremio ga u hangar. Tamo će stajati sljedećih mjeseci. Kerim i ja smo ga pozdravili i zaželjeli brz oporavak. Spremao se na operaciju kuka. Od Ria 2016. stanje je bilo sve teže i teže. Rezultati nisu bili na razini očekivanja javnosti, ali Damir je izlazio na trke kao Rocky, primao udarce, ali išao je dalje. Srebrni, zamalo Olimpijski pobjednik borio se za ulazak u finala, osvajao plasmane u B finalima. I veslao. Njegov hod bio je sve teži. Teret očekivanja sve više ga je pritiskao. Gledali smo ga iz dana u dan kako se bori sa sobom. Damšo nije od onih koji se predaju, koji odustaju. Nekada je to naše tijelo. Nekad najjači čovjek veslačkog svijeta bio je zarobljen u svojoj koži. Polako se zatvarao i on. Šale, zezanje više nije imalo odjeka. Potpuno je utonuo u svoje misli. Taj dan kada nam je rekao da uskoro ide obaviti operaciju gledali smo ta njegova ogromna leđa kako se Waynovski gegaju u sumrak. Molili smo se samo da to ne bude početak legende o jednom od najsjajnijih skifista.

Operacija je dobro prošla. Oporavak je trajao deset mjeseci. Svaki dan bio je početak iznova. Borba da se prevlada strah od pokreta, da se digne, da napravi korak, da nađe volju za sljedećim pokretom. No, u njemu se odvijala mnogo teža, mnogo važnija borba – tražio je novo središte svoga svijeta. Pomiren sa svojom situacijom nije se mirio sa svojim stanjem. Bio je na putu svog novog početka. Trebalo je pronaći početnu točku. Diplomirao je, oženio se i našao partnericu. On jako dobro zna koja je bit partnerskog odnosa. Uz suprugu staje na noge.

Kada sam ga prvi puta nakon operacije vidio na Jarunu, pozdravio me širokim osmjehom i ispružio šaku u pozdrav. Osjetio sam da je pomiren sa sobom. Krenuo je na put. Samo Srećko Šuk uz njega. Glava gore. Svaki izlazak smo navijali za njega, jer svaki je bio težak. Trebalo se vratiti. Povratak je trajao gotovo pet godina. Pet godina dizao se i padao. Ustajao je. Nasmijao se i nastavio dalje. Frustracije, ako ih je i bilo, nisam osjetio. Nije dopustio da se vide. Bio je gord. On nije nosio križ, on je nosio skif!

Pero Kuterovac je potpuno promijenio pristup kako bi ga ojačao. Ne mogu niti zamisliti kroz kakvu je bol prolazio dok ga je Pero trenirao. I kada je htio popustiti, kada je možda htio i odustati imao je kraj sebe partnericu koja ga je dizala iz kreveta i motivirala da nastavi. Znala je da ne bi nikada bio sretan da nije pokušao, da nije dovršio to što je počeo!

Njegov tata Boro, naš Matori kako ga zovemo od milja, čovjek od kojeg sam možda najviše naučio o tehnici veslanja, bio je pun vjere u Damšu i Srećka. Samo je govorio, dobro je, dobro je, radi, vidjeti će se! O, kako se počelo nazirati na prvim regatama ove godine. Počeli su ulasci u finala, počeli su plasmani među prvo troje. Mi smo tiho promatrali, stezali pesti i u bradu mrmljali. tooooo Damšo, toooo! Nikome od nas nije bilo važno koji će se plasirati, bilo nam je važno da ga vidimo bez boli kako plovi onim svoji predivnim smirenim dugim zaveslajem, kako se odbija od površine vode i leti iznad nje sretan. Srećko je s nasmijanim kutem ustiju prolazio polako biciklom i kao za sebe govorio, mmmmmm daaaaa! To je bilo to!

Danas kada je u strašnih zadnjih petsto metara, a u još strašnijem finišu osvojio Olimpijsku brončanu medalju, sva bol, sva sumnja u sebe, svaka tona podignutih utega, svaki od milijun teških zaveslaja, svaki kilometar odvožen biciklom, svaki pogled na pobjedničko mjesto na kojem se ne nalazi, svaki očaj zbog neuspjele trke, sve je to u kratkom vremenu eruptiralo nakon strašnog napora. Osjetio sam svaku njegovu suzu, tako tešku, tako gorku, tako jetku, a opet potaknutu ogromnim uspjehom i srećom da je POBIJEDIO! Kako drugačije nazvati njegovu broncu nakon što pročitate što je sve morao pobijediti da do toga dovesla.

Damir Martin Damšo je danas stvarno pobijedio sebe! To se događa rijetkim sportašima. On je jedan od njih.

Sinkovići su tako savršeni da se sa njima ne možemo identificirati, već samo ih idealizirati. Damir je sazdan od uspona i padova, ranjiv, pobjediv, kroz njega svaki veslač vidi sebe kao biće poraza i pobjeda, ali prije svega kao biće koje se bori uhvatiti zaveslaj nakon što uhvati 'raka' i ne odustati. Kroz Martina svako od nas vidi sav trud i muku, svaku sumnju, svako posrtanje, svako čuje onaj unutarnji glas koji kaže, olakšaj si, stani, odustani, ništa se strašno neće dogoditi, i onda vidi strašan finiš u kojem Damir kaže, nema odustajanja, i dajući sve od sebe…pobjeđuje!

Ako su Sinkovići veći od života, Damir pokazuje kakav je stvaran život! Parafrazirati ću Hopkinsov monolog iz Nixona kada promatra Kennedyjev portret: Kada vidite Sinkoviće, vidite sebe kakvi želite biti, kada vidite Martina vidite sebe! I zato ga volimo! Sinkovići nas uče da sanjamo, Damir Martin nas uči da živimo! Damšo BRAVO!!!

POGLEDAJTE VIDEO: DOČEK TENISAČA