Mavrović uoči Igara nije znao hoće li biti vojnik ili boksač...

Posljednji Hrvat koji je na Olimpijskim igrama do te 1992. osvojio medalju bio je Damir Škaro u Seulu '88. Škaro je tada nastupao pod jugoslavenskom zastavom tako da su iduće Olimpijske igre u Barceloni u očima Hrvata bile prilika za prvu boksačku medalju od osamostaljenja. Tada 23-godišnji Željko Mavrović otišao je na Olimpijske igre u Barcelonu.

Svašta se događalo u tim trenucima. Rat je u Hrvatskoj bio u punom jeku i Željko je vagao između dvije opcije - otići na front ili braniti čast Hrvatske na Olimpijskim igrama. Premda je žarko htio pomoći sunarodnjacima u obrani domovine, ipak je odabrao boks i odlazak u Španjolsku.

Bio je to praktički početak njegove boksačke karijere. Taman je navršio 23 godine i počeo tražiti svoje mjesto kao teškaš. Barcelona je trebala biti jedna odskočna daska, a Mavrović je vjerovao da će biti olimpijski pobjednik. Smatrao je da će ne odlazak u rat opravdati osvajanjem medalje. Nažalost, san o medalji nije se ostvario.

U prvom krugu Šaka sa Srednjaka 'uništila' je Danca Marka Hulstroma i po tada novom sustavu bodovanja odnijela pobjedu 8-2. Mavrović je toliko bio dominantan. Nije samo sustav bodovanja bio nov. Uvedene su i kacige pa su se boksači prvi put na OI-u susreli i s tim novitetom.

Iduća borba bila je i posljednja na turniru za Mavrovića. Protivnik mu je bio Danell Nicholson, boksač koji je kasnije u profesionalnoj karijeri ostvario skor 42-5-0, 32 KO, ali nije napravio veći iskorak u vidu nekakve svjetske titule. Možda i najveći meč u karijeri bio mu je protiv Vladimira Klička kada je 2003. godine izgubio u borbi za interkontinentalnu WBA titulu.

Mavrović je od Amerikanca izgubio 9-6, ali poraz sam po sebi nije bio toliko strašan koliko razočaranje nakon poraza. Bio je na rubu da se ostavi boksa, ali je uz puno snage i motivacije odlučio nastaviti boksati.

Tri godine kasnije postao je europski prvak i držao titulu dvije godine. I postao jedan od najvećih boksača naših prostora...