Obavijesti

Sport

Miljenko Jergović: Želim da budem Nijemac u partizanskom filmu

Miljenko Jergović: Želim da budem Nijemac u partizanskom filmu

Plenković, Grlić-Radman i Milanović po tko zna koji put, a u povodu Orbanova protugay zakona, odbijaju se odrediti na način boljeg i civiliziranijeg dijela Europe

VIDEO

 

Dok je većina svijeta tog popodneva na HTV-u gledala utakmicu između Francuza i Portugalaca, ja sam, vrlo ciljano, bio u onoj skupini čudaka i fanatika koji na Sport klubu gledaju Nijemce i Madžare. (Koliko god to suvremenike iritiralo, pozivajući se na Krležu, a ne kršeći pravopisa, Madžare i Madžarsku pišem sa dž.) Na kraju, bila je to utakmica u kojoj sam se najžešće emocionalno angažirao, i to, protivno vlastitoj naravi i etičkom imaginariju, u korist jačega, u korist Nijemaca. A Nijemci, čudne ptice, nikad nisu pred protivnikom djelovali zbunjenije, naivnije i bezidejnije. Bili su poput nekih sitnih šumskih životinjica, koje se najednom zateknu pred nadmoćnom strašnom zvijeri. Ili još bolje, pred nekom strašnom, iz prošlosti i podsvijesti dobro poznatom aveti. Našli su se Nijemci tog popodneva u Münchenu pred demonom vlastite prošlosti i povijesne krivnje. I nisu znali što će.

***

U bilježnicu sam udarao recke: za tih devedeset grdnih minuta u kadru smo najmanje sedam puta među navijačkim transparentima mogli vidjeti kartu velike Madžarske. Inače, mnogo veće i od one koju je madžarskim fašistima obećao i omogućio Hitler. Veće čak i od ugarskog dijela Austro-Ugarske carevine. Po Hrvate ta je karte pogubnija i od one Šešeljeve, na kojoj nam ostaje zera zemljice zapadno od crte Virovitica - Ogulin - Karlobag. Na karti velike Madžarske, koju se povremeno može vidjeti na snimkama iz Orbanova kabineta, a koju smo, ponavljam, vidjeli barem sedam puta, na transparentima madžarskih navijača, od Hrvatske ne ostanu ni dugmići. Ustvari, ostane možda komadićak dalmatinske obale, otprilike onoliki koliki je u Bosni i Hercegovini, koja je, uzgred, većim dijelom također dio velike Madžarske.

Igre na sreću mogu izazvati ovisnost. 18+.

***

Jesam, i zbog te karte navijao sam očajnički za Nijemce. Ali mnogo više zbog madžarskih navijača i njihova glasanja. Naročito zbog Karpatske brigade, mahom u crno odjevenih huligana, zakićenih znakovljem strelastih križeva, zloglasnog nacističkog pokreta Ferenca Szálasija, kratkotrajnog Hitlerovog namjesnika u Budimpešti, antisemita i osuđenog ratnog zločinca. No, nisu ni navijači moj glavni problem s madžarskom reprezentacijom. Problem su mi oni u Hrvatskoj, od Plenkovića i Grlić-Radmana, do najsitnijeg hrvatskog anonimnog komentatora ispod tekstova objavljenih na webu, koji zarad vlastitih ideoloških i idiotskih interesa, te vlastite podrške budimpeštanskom diktatoru, odbijaju imati u vidu tu zemljopisnu kartu, prema kojoj ni njihov prijatelj i uzor Orban nije ravnodušan, prema kojoj od Hrvatske ne ostaje ništa. Nisu meni problem madžarski majmuni, koji hukću protivničkim nogometašima afričke puti, među njima i genijima poput Kyliana Mbappéa, nije mi problem niti to što Plenković, Grlić-Radman i Zoran Milanović po tko zna koji put, a u povodu Orbanova protu-gay zakona, odbijaju se odrediti na način boljeg i civiliziranijeg dijela Europe, nego je moj problem što bi i Plenković, i Grlić-Radman i Milanović, samo ako ih prilike pritisnu, i ako orbanovci zavladaju Europom, donosili takve, pa još gore zakone. U tim ljudima, naročito u prvoj dvojici, nema ničeg junačnog i pravednog, u njima nema ničeg od neke bolje i plemenitije Hrvatske. Oni nisu ni nacionalisti - jer im po tko zna koji put ne smeta karta velike Madžarske. Ili to i jest u prirodi hrvatskih nacionalista: ne smeta im da Hrvatska nestane, ako će taj nestanak biti kao što je bio 10. travnja 1941. Ako će nestanak izgledati kao nastanak.

***

Dakle, iz političkih razloga, a pomalo i zbog dobrog ukusa, ali nikako zbog samog nogometa, očajnički sam navijao protiv Madžara, u utakmici s Nijemcima. A Nijemci su, da karneval bude potpun, igrali u - crnim dresovima. Inače, dugo su, u povijesti, izbjegavali crne dresove, premda je crna jedna od njemačkih nacionalnih boja. Ali sad je, kao, procijenjeno da je nacija dovoljno osviještena, da je povijest slobodna od aveti, i da se zna tko je na kojoj strani, te se može igrati u crnom. Pogotovu ako je ta crna boja mrkle europske noći, usred koje se čudom objavljuje i ukazuje - duga. Madžari su igrali kao mahniti. Igrali su kao navijeni. Nadahnuto, kao da igraju posljednju utakmicu na Zemlji, kao da upravo nastupa Sudnji dan i kao da ih sam sveti Stjepan, paganski Vajk, posljednji ugarski knez, a prvi kralj i prvi Arpadović, s nebesa gleda i za njih navija. Igrali su bolji od sebe samih i od onog što će ikad više u životu biti. Igrali su upravo onako kako u sebi čeznem da igraju autsajderi, koji će promijeniti svijet i nadmašiti ga svojim očajem i ljepotom, a ja, eto, nisam mogao da navijam za njih. Premda je sve prethodno u meni govorilo da su oni moja ekipa, koja ima ozbiljne šanse da se izbori protiv europske nogometne dekadencije, ali i protiv novčarsko-kapitalističke logike modernog fudbala. Samo ovakve reprezentacije, kakva je te večeri, ali i u prethodne dvije utakmice, bila Madžarske, daju smisao reprezentativnom nogometu, i dramatično ga razlikuju od klupskog. Madžari su, vjerujte mi na riječ, premda će svi ozbiljni nogometni znalci drukčije reći, i svi oni će prisnažiti da sam budala i neznalica, trebali su, i mogli su tog dana pobijediti Nijemce, a zatim se, još bolji, borbeniji i luđi, probiti sve do finala Europskog prvenstva. Mogli su, drugim sredstvima, učiniti ono što su jednom učinili Grci, a dvaput Hrvati.

***

Međutim, nije im se dalo. I dobro da im se nije dalo. Dobro je, najbolje je, najpravednije i najplemenitije što je baš Leon Goretzka svojim golom dotukao Madžare. Tog dvadeset šestogodišnjeg momka većina zna kao veoma darovitog Bayernova veznjaka. Ali Goretzka dobro zna u kakvom svijetu, ali i za koga, igra nogomet. Aktivist za ljudska prava, donator socijalnih i medicinskih ustanova u vremenu koronavirusa, politički nedvosmisleno određen, agitator protiv neofašističke i antiimigrantske Alternative za Njemačku, koji izjavljuje da AfD vode, i za tu stranku glasaju, negatori Holokausta i poricatelji koronavirusa, Goretzka je svojedobno hodočastio u Dachau, a zatim se sastajao s Margot Friedländer, koja je donijela da mu pokaže svoju žutu traku sa zvijezdom. Ona je preživjela Holokaust, i nakon rata se iselila u Ameriku. Godine 2010. vratila se kući u Berlin, i ponovo prihvatila njemačko državljanstvo. Mala stvar za gospođu Margot, velika za Njemačku. Dirljiva je, silno dirljiva fotografija Leona Goretzke i Margot Friedländer. O sebi Goretzka kaže: “Ja nisam političar, ja sam samo običan građanin.” Kada je građanin Madžarima dao odlučujući gol, bio sam gorko sretan. Leon Goretzka u sebi nosi sve ono protiv čega se madžarski navijači, skupa sa svojim hrvatskim saveznicima, uključujući Plenkovića, Grlić-Radmana i Milanovića, trenutno bore. Te večeri bio sam Nijemac u nekom novom partizanskom filmu.

Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.

VIDEO

Perišića još nitko nije faulirao, a on ima plan za iduću sezonu. Šuška se da će napustiti Hajduk
LOVI FORMU

Perišića još nitko nije faulirao, a on ima plan za iduću sezonu. Šuška se da će napustiti Hajduk

Plus+ Da je Hajduk osvojio naslov Ivan Perišić bi gotovo sigurno ostao i igrao kvalifikacije za LP, ovako, kako se proširila priča da će napustiti Hajduk na kraju sezone, čak se šuška i koja će mu država biti sljedeća destinacija

Modrićeva objava izazvala je delirij među navijačima Reala. Ovako ga je nahvalio Ancelotti
NEUNIŠTIV JE

Modrićeva objava izazvala je delirij među navijačima Reala. Ovako ga je nahvalio Ancelotti

Modrić je odigrao svih 90 minuta u pobjedi Real Madrida nad Barcelonom (3-2) i opet bio ključan čovjek svoje momčadi...
Petković otkrio: Nikad neću odjenuti dres Hajduka! Mog oca tražili su novac za poguranac
VATRENI AS OTVORENO

Petković otkrio: Nikad neću odjenuti dres Hajduka! Mog oca tražili su novac za poguranac

Nikad nisam stigao zahvaliti Mariju Budimiru za prvi gol u Dinamu, pet puta kaznili su me zbog kašnjenja, a u Dinamu je minuta kašnjenja 100 eura! Stotine Brazilaca prijetile su mi smrću nakon gola na SP-u...