Momčad snova se može dobiti samo u snu. A ova?

Prije dvije godine sanjao sam neki čudan san. Na Olimpijskim je igrama košarkaška reprezentacija igrala protiv Amerikanaca. Onih Amerikanaca s Kobejem, LeBronom, Wadeom, Howardom, Kiddom... Ma svim najboljim što NBA liga nudi. S druge strane Rozić, Prkačin, Kus (bio je tu, samo za potrebe sna, i Ante Tomić, od kojeg je Dwight Howard tada bio valjda duplo širi)... I gle vraga, naši dečki, koji čak ni zajednički nadimak nemaju, nalupali su sve te NBA zvijezde i zvjezdurine. Ujutro sam, još pod dojmom sna, ispalio da Hrvatska može pobijediti taj novookupljeni Dream Team. Majko mila, kako su mi se smijali... I srećom, naša se repka u Pekingu nije ni sastala s Amerima jer, objektivno, to bi stvarno gadno izgledalo. Ali ove godine ništa neće moći spriječiti taj okršaj. Već u subotu, prvog dana SP-a, Hrvatska igra sa skupinom NBA igrača. Nema Kobea, LeBrona, Wadea, Howarda i Kidda, nema imena zbog kojih protivnici dan prije provode na zahodu. Ali to su ipak Amerikanci. Uvijek najjači, uvijek favoriti. A naši dečki, koji ni dandanas nadimak nemaju, idu u Tursku “samo” dati sve od sebe. Pa kud pukne. U Barceloni ‘92. Hrvatska je od originalnog Dream Teama izgubila 33, pa u finalu 32 razlike. Na SP-u ‘94. bilo je 31, a poslije više nismo igrali. Je li vrijeme za -30? Ili će ih Pop i Bogdanović zatrpati tricama, Tomić izluditi visinom i tehnikom, Ukić izmoriti brzinom? Kako god, budem li ove godine nešto slično sanjao, zadržat ću to za sebe. Ali i potajno vjerovati u njih. Jer znam da će dati sve od sebe.