Nekad Ronaldo, Vieri i kokain, danas drva, med i topla peciva

Ako niste baš obožavatelj Serie A, navijač Intera i nemate bar 25 godina teško da vam ime Fabio Macellari išta znači u životu. Čovjek je od 1994.-2004. bio ozbiljan nogometaš, igrao za Inter, Cagliari, Bolognu, dobio poziv i za repku...

Bio je mlad i s više love nego što je ikad mislio da će imati, bilo mu je predobro pa je iz obijesti probao kokain, navukao se, nekako očistio i danas, sa 44 godine, radi fizički, živi zdravo i uživa u roditeljstvu.

Ovo je priča Fabia Macellarija, lika iz bajkovite Emilie-Romagne.

Nisam bio klasa, ali bio sam ljevak

- Da sam imao pameti nikad ne bi završio u hororu zvanom ovisnost o kokainu nego imao tko zna koliko utakmica za Azzurre. Ali... Ne žalim. Hvala bivšoj supruzi koja me izvukla iz droge, a da nisam živio bez razmišljanja danas ne bih imao ono najdivnije u životu, 13-godišnjeg sina - priča Macellari.

- Realno, nisam bio neka klasa, ali imao sam sreću jer sam ljevak. Pa mi je krenulo od nižih kategorija do Leccea, Bologne i Cagliarija. Vrhunac je bio Inter. Meni, koji sam dijete grada Milana i otkad znam za sebe fasciniran San Sirom, dođe poziv iz Intera. Početak milenija, 2000. godina. Normalno, prihvatim, prvi put dođem u svlačionicu, a tamo Ronaldo, Zanetti, Vieri, Recoba, Zamorano... Sve se nešto smješkam kao da mi je to normalno, sve sam kao jako cool, a u sebi urlam 'Šta je ovo, Faaabiiooo'?! Odjednom mi je život takav da me Ronaldo pozove da navečer malo izađem van s njim i Vierijem.

- Serie A je tada bila bez konkurencije najjača liga na svijetu, bilo je svjetskih klasa koliko hoćeš, ali svi, ma koliko dobri bili, igrali su nogomet kao ljudi od krvi i mesa. Svi, osim Ronalda. To kako je taj čovjek igrao, to niti je normalno, niti se može opisati. Najprije nas je trenirao Lippi i koji put bi usput dobacio 'Bez dokazivanja na Ronaldu, da ga ne ozlijedite na treningu'. A ja si mislim: čovječe pa ni ne približavam mu se... Em mu ne mogu ništa, em radije gledam nego da ozbiljno igram! To što je Ronaldo radio s loptom na treninzima, to su bila doslovno čuda neviđena. I znate tko je još tada bio u Interu? 19-godišnji Andrea Pirlo. I s njim sam igrao.

- Poslije Lippija došao je Tardelli i ja se više nisam sastao s početnom postavom. Pa sam otišao u Bolognu. I igrao u tako dobroj formi da me Trapattoni pozvao u reprezentaciju! Mislio sam da sam na vrhu svijeta ali jako brzo je došao duboki pad. Na treningu sam doživio ozljedu koljena, tešku. Mlad, blesav, bezveze u nekoj depri, iz zabave sam probao kokain. Naravno, navukao sam se, postao ovisnik. U trenutku lucidnosti dogovorno sam raskinuo ugovor s klubom, dok se ne očistim. Pomogla mi je danas bivša supruga, na tome ću joj uvijek biti zahvalan.

- Onda sam otišao na mjesto koje je postalo moj drugi dom. Na Sardiniju, u Cagliari. Predsjednik, "luđak" k'o i ja, Massimo Cellino. Ja na trening, on upravo ide sa stadiona, ulazi u neki bijesni Mercedes. Ja: "Dobar dan, predsjedniče. Nije vam loš auto". On: "Ako uđemo u Prvu ligu poklonit ću ti ga". To je bilo par dana prije zadnjeg kola. Mislio sam da lupeta, onako usput. Slijedeći ponedjeljak kurir mi zvoni na vrata. Otvorim, dečko me pozdravi, stavi mi ključeve u ruku: "Gospodine, vaš je auto parkiran na ulazu u vaše dvorište. Ugodan dan". Okrene se i ode. Ja se od sreće odmah napijem, zalomim do drugi dan u 10 i, glup kakav jesam, odmah nazovem Cellina i sve mu priznam. A on, lud kakav je, pop...i zaurla 'Ma gonite se i ti i auto, suspendiran si'! I tako sam dobio Mercedes, a opet ostao bez kluba.

- Jesam, svakakve sam idiotarije radio u životu, ali znate što... Tu i tamo mi se dogodi da bacim oko na vijesti iz Italije i svijeta i znate što si onda kažem? Macellari, još si ti dobar kakvih sve budala ima na ovom svijetu!

- Sad živim na selu. Ostalo je nešto para od nogometa, ali da ne radim opet bi upao u bogzna kakve probleme tako da uživam u fizičkom radu na svježem zraku. Zapravo sam drvosječa. A i bavim se pčelarstvom, radim svoj med. U slobodno vrijeme uređujem kuću i okućnicu ili pomognem prijatelju čija obitelj ima pekaru. Ustanem u 2-3 iza ponoći i pravim peciva. Kad je sin Matteo sa mnom onda sve stavim na čekanje i provodim vrijeme sa njim. Bivša žena je u Cagliariju pa često odem dolje, posjetim sina i stare prijatelje. Rock? Ne, više ne sviram. Imao sam band i dobro smo prašili, ali otkad nisam nogometaš ne stignem svirati.

- Nogomet? Tu i tamo pogledam neku utakmicu, ako čujem da je baš neka velika tekma u pitanju. Nogometu bi se vratio samo ako bi me moj veliki prijatelj Laurent Blanc uzeo za pomoćnika. Gotovo dva desetljeća su prošla otkad smo igrali skupa u Interu i svo smo vrijeme ostali bliski. Uvijek me zvao 'petit bijoux'... Draguljčić. Da me on pita, vratio bi se. Ali inače, ne. Sretan sam u mojoj šumi i sa mojim pčelama - rekao je Fabio Macellari.