Britanska tenisačica Francesca Jones (20), koja boluje od rijetkog sindroma zvanog ektrodaktilija-ektodermalna displazija (EEC), odnosno rascjep prstiju pobijedila (7-6(7), 2-6, 6-1) je našu tenisačicu Janu Fett (209. WTA) i došla na korak od glavnog ždrijeba na Australian Openu.
Pobjeda protiv Rumunjke Monice Niculescu (144. WTA) u prvom kolu kvalifikacija bila joj je prva u karijeri na nekom Grand slamu, a odmah je i nastavila niz slavljem nad hrvatskom tenisačicom. Od ulaska u glavni ždrijeb sad ju dijeli tek pobjeda nad Kineskinjom Jia-Jing Lu (200. WTA) koji je na rasporedu sutra ujutro.
Francesca za kruh zarađuje "rukama" na kojima joj fali po prst. U redu, važan je u tenisu i rad nogu, no i tu britanska tenisačica ima hendikep naspram svojih suparnica. Naime, na lijevoj joj nozi fali jedan prst, a na desnoj čak dva!
Doista nevjerojatan podvig sportašice kojoj je "samo nebo granica".
- Uvijek kažem da je najveće zadovoljstvo u životu činiti stvari za koje ljudi kažu da ne možete. To je moj moto. Mislim da nikoga ne bi trebala sputavati tuđa mišljenja - reći će danas 241. tenisačica svijeta.
Ne samo da ima manjak prstiju, što je u sportu kakav je tenis ogroman hendikep, Fran ima i manju desnu šaku, ali čak i da ne znate ni za jedan podatak, nikada ne biste ni rekli da ima ikakav hendikep gledajući kako moćno udara lopticu.
Odselila u Barcelonu s devet godina
- Ljudi kažu da ne mogu pravilno uhvatiti reket, mnogi su me i kritizirali i govorili svakakve stvari, ali to me je samo još više motiviralo. Doduše, nekad mi se slomi nokat jer moram čvrsto držati reket. Također, i ravnoteža mi je boljka jer na desnoj nozi, koja mi je dominantna, imam samo tri prsta.
Prošlog rujna Fran, koja je s devet godina iz rodnog Bradforda odselila u Barcelonu i trenirala u akademiji Sanchez-Casal u kojoj su svojedobno i Rafael Nadal te Andy Murray, igrala je u Pragu prvo WTA četvrtfinale u karijeri i sada napada Top 200. Nekoliko godina unazad dobivala je pozivnice za kvalifikacije Wimbledona, u kojima je ispala odmah u prvom kolu, a još 2015. prošla je čak tri operacije na zapešću. I tko zna koliko ukupno.
- Da ih opet moram odraditi, odradila bih. U ovome sam 100 posto i iako sam se mučila oduvijek, nadam se da ću doći do vrha premda znam da ni tada neće sve biti ružičasto. Sada sam došla do točke u kojoj mogu dokazati da se sa željom i voljom može sve napraviti u životu. Neka ljudi samo pogledaju gdje sam sada i gdje ću, nadam se, tek biti u budućnosti. Tada ću posve dokazati ono što želim - kazala je Britanka koja je većinu ranog djetinjstva provela po bolnicama.
- Ona nije poput drugih. Naravno, mora dodatno raditi na nekim stvarima, a i briga za tijelo drugačija je od ostalih. Mislim da kod nje ne postoje granice - misli Albert Portas, nekad 19. tenisač svijeta s kojim je Fran započela suradnju u akademiji u Barceloni.
Danas je, iako tek odnedavno više nije tinejdžerka, uzor mnogim ljudima s istim problemom.
- Nazvala me jedna obitelj iz Argentine čija kći također ima EEC sindrom i pitali su me kako sam ja uspjela sve to nadvladati. Nemam riječi kojima bih objasnila kako je divno primiti takve poruke - poručila je Fran, još jedan primjer da u životu i sportu nemoguće ne postoji...
