Nismo mislili da ćemo to reći: Eh, da nam je bar sad Duvnjak

Južina je "udarala" tijekom ovog utorka u Splitu, ona tipična, koja krade volju za životom, a navečer je navratila i u Spaladium Arenu. I pošteno opalila naše rukometaše po glavi. Već od prve sekunde utakmice sa Švedskom moglo se opipati u zraku da nešto nije u redu, da nešto nije kao što je bilo ovih dana. Šveđani su izgledali opako, a Hrvati jalovo, sporo, bezidejno...

Lino Červar nije se želio uzbuđivati prije vremena, djelovao je mirno u uvodnom dijelu, ali i on je kod 9-4 za Švedsku shvatio da je vrag definitivno odnio šalu. Mijenjao je, vrtio, rotirao, već do 22. minute gurnuo na teren sva tri naša desna vanjska, pa Mamića lijevo, Mihića na krilo... A ipak nije išlo. Ovoga puta ne. Onih 17-11 u završnici prvog poluvremena djelovalo je zastrašujuće, a ništa puno bolje nije izgledalo ni kad je Karačić zabio za minus pet uoči predaha.

Ponovno smo ostali bez učinka golmana, iako ni Šveđanin Palicka nije blistao, no pokazalo se još jedanput da bez golmana naprosto ne ide. Stevanović je u prvih 30 minuta skinuo jednu, Pešić dvije lopte, a Hrvatska potonula toliko duboko da se u nastavku bilo gotovo nemoguće vratiti.

I tu je krenulo ono "eh, da nam je sad Duvnjak"... Naravno, sve bi bilo lakše, ali teško je vjerovati da bi i on uspio posložiti jedan ove večeri ovako raštiman orkestar. Kad obrana, u koju se u našem taboru kunu, primi 17 golova za poluvrijeme, nemaš se tu čemu nadati. Da sto puta igraš kod kuće, da te sto puta nosi publika, nema pomoći. Pogotovo kad Šveđani zabiju sve što puknu, kad im u rukama završi gotovo svaka odbijena lopta, a mi za to vrijeme promašujemo zicere, sedmerce, kad lopte ispadaju iz ruku...

Navijači nisu odustajali, čak ni u trenucima kad nas je sa semafora gledalo onih zlokobnih, gotovo nevjerojatnih minus devet, no ovo je jednostavno bila takva večer. U kojoj je Švedska bila odlična, Hrvatska slaba i blijeda. Uporno i nepovratno smo tonuli do granice brukanja... Ne zato što naši igrači nisu željeli, na volji i želji nemamo pravo davati bilo kakve prigovore, ali da Hrvatska mora bolje - mora! Bez Duvnjaka, jer njega nema i gotovo sigurno ga više neće ni biti, ali s barem jednakom podrškom u Zagrebu kao dosad u Splitu.

Kako nakon prve dvije utakmice nije bilo vrijeme za bilo kakvu euforiju, tako nije ni sad za depresiju, no ovo je ozbiljno upozorenje. Nema života na lovorikama, svaki put koljena moraju biti krvava, a to je pokazao prvi pravi, ozbiljan izazov na ovom turniru. Sanjamo zlato, no dosanjat ćemo ga jedino ako shvatimo da se utakmice neće dobivati same od sebe. Jer, koliko god mi stajali iza naših "kauboja", gubiti devet razlike u ovakvoj atmosferi, u ovim okolnostima, ipak je nedopustivo. Ali dobro, možda smo sad ispucali poraze za ovaj turnir...