Odbio je pet godina u NBA ligi, a Popovića je udarao u guzicu

Imate fotografije sa sportskim legendama? Šaljite nam ih na sport24@24sata.hr, Viberom i WhatsAppom na 099/224-2424 ili na facebook.com/24sataSport. Svaka fotografija objavljena u tiskanom izdanju 24sata bit će honorirana.

Bio je član hrvatske reprezentacije u svim osvojenim odličjima 90-ih. Protiv slavnog američkog Dream Teama igrao je na legendarnim Olimpijskim igrama 1992. godine u Barceloni, puno toga je dao zadarskoj košarci na parketu legendarnih Jazina, a okušao se i u NBA ligi. Ipak, Arijan Komazec (49) tamo nikad nije dobio pravu priliku...

S obzirom na to da je rođen u gradu košarke, Zadru, nije mu dugo trebalo da upadne u košarkaške vode. Igrao je s prijateljima na kvartu, a onda se s deset godina upisao u školu košarke gdje ga je čekao jedan od većih hrvatskih stručnjaka - Slavko Trninić.

- To su bili dječački dani, igrali smo košarku u kvartu i onda se moj rođak upisao u školu košarke pa sam i ja počeo trenirati. Bilo je to 1980. godine, a u to vrijeme je i pokrenuta škola košarke KK Zadar - opisao je jednom davno zadarskim novinarima Arijan svoje početke, a tada se dotakao i Trninića:

- U tim trenucima trener mi je bio Slavko Trninić. On mi je najduže bio trener i činjenica je da sam s njim počeo. On me prvi uveo u taj košarkaški svijet. Bio je veliki košarkaški entuzijasta, ono što se kaže košarka za doručak, ručak i večeru.

Od samog početka Komazec se našao u velikim trenutcima. Prve seniorske sezone bile su mu u šampionskoj momčadi Zadra 1985./86. godine, a debitirao je 2. siječnja 1986. godine, i to protiv jednog od najvećih rivala Zadra - Šibenika, točnije tadašnje Šibenke.

Tih godina briljirao je i u mlađim selekcijama jugoslavenske reprezentacije. U dresu bivše države bio je najbolji kadet i junior Europe, osvojio dva europska zlata, a 1988. godine sa Zadrom je osvojio juniorsko prvenstvo Jugoslavije. Već je tada bio okrunjen kao sportaš grada Zadra!

Ranih devedesetih situacija u Zadru nije bila bajna. Komazec nije mogao doći do plaće, no on i Trninić su usprkos tomu odlučili ostati u klubu. Dao je još jednu godinu Zadru, pa otišao u grčki Panathinaikos. Na najveću europsku pozornicu. Tamo je osvojio Kup, no nije to bilo to...

- To je bilo jedno traumatično iskustvo za mene jer nije lako iz ove male sredine otići u veliki klub. Nisam išao korak po korak nego sam direktno ušao u vatru što je za mene bilo dosta traumatično iskustvo jer nisam imao nekoga tko bi me vodio. U svakom slučaju nije bilo lako - rekao je prije više od desetljeća Arijan.

Otišao je u Varese, a tamo je Komazec - izdominirao! Zabijao je preko 30 poena po utakmici u svojoj prvoj sezoni i to sa 69 posto šuta za dva poena i 53 posto za tricu! U drugoj sezoni tamo bio je još bolji, pa je promijenio klub. No ostao je na Apeninima.

U Kinder Bologni postao je najbolji strijelac Eurolige s 24 poena po utakmici. Htjela ga je i Barcelona u to doba, no ponuda iz Italije najviše mu je odgovarala, a talijanski klubovi u to su doba bili jedni od financijski najmoćnijih. Skinuo je tada i rekord za najviše koševa u talijanskom prvenstvu, koji je opstao godinama. Buckleru je zabio 51 poena!

Za vrijeme dominacije Italijom htjeli su ga i brojni NBA klubovi. Među njima su najzagriženiji tada bili New Jersey Netsi, u kojima je legendarnu ostavštinu ostavio Dražen Petrović, no te 1995. godine Komazec je imao 25 godina i nije još bio spreman. Nudili su mu petogodišnji ugovor, no smatrao je da bi mu to psihički bio preveliki šok. Za razliku od danas, Europljani tada u NBA ligi još nisu bili dovoljno prihvaćeni, a i rijetko su išli s 20-21 godinom što je danas postalo normalno.

Nakon Bologne vratio se u Varese, a onda je na red stigao i povratak u Grčku. Taj, drugi put, bilo mu je znatno lakše... Već je igrao u Ateni, brzo se adaptirao i sve je išlo po planu. Ipak, jedna manja ozljeda izbacila ga je na nekoliko tjedana, a onda se nije uspio iste sezone vratiti u identičnu formu. Kako sam kaže, ta momčad je tada mogla doći i do vrha Europe da nije bilo te ozljede...

Na prijelazu stoljeća Komazec se vratio u Zadar, a to je definirao kao 'sezonu za pamćenje'. Za Zadar je igrao srčano, borbeno, a bio je i 'kratkog fitilja'. Upao je u konflikt s Josipom Sesarom dok je ovaj igrao za Cibonu, a smiješnu scenu imao je u Bugarskoj kada je Marka Popovića pogodio nogom u guzicu. Ipak, Pop je uvijek velikog igrača i pobjednika poput Arijana gledao s divljenjem:

- Arijan me tukao na treningu... Jednom smo igrali u Varni Saporta kup i izašli smo sat vremena prije na parket prije utakmice. Igramo 1 na 1 i dvorana već krcata. Igramo do 11, pogodim neke trice i zabijem, dižem ruke u zrak, a on pobjednik kao što je i velik igrač mi kaže: 'Spuštaj te ruke, dat ću ti nogu u guzicu! Još da svi vide da si dobio Arijana Komazeca, spuštaj te ruke!' - započeo je za emisiju 'Zakucavanje' priču Popović pa nastavio:

- I ja mu kažem: 'Ari pa što sad?' A on mi da nogu u guzicu pred svima! Ja crven odem u svlačionicu, ali to je bilo tako, što ćeš sad...

Osvojio je tada sa Zadrom kup, a citat iz Slobodne Dalmacije i više je nego dovoljno rekao o tome koliko mu je taj trofej značio:

- Arijan je uzeo pehar, došao pod tuš, digao ga uvis, počeo vikati: “Krešo naš, ti nas sad gledaš, budi ponosan na ovu momčad, budi ponosan na svoje Zadrane!"

Onda se 2000. godine Komazec ipak odlučio za odlazak u NBA ligu. No tamo nije dobio neku priliku. Točnije, nikakvu. Vancouver Grizzliesi uredno su ga plaćali, no trener Sidney Lowe u igru ga nije uveo - nijednom! 

- Nekad treba biti strpljiv, ali ja nisam bio. Želio sam vidjeti kako to izgleda i testirao sam svoju sreću. Nije mi se otvorilo iz nekoliko razloga i to je to. Jednostavno, trener Lowe nije imao povjerenja u mene. Da sam otišao ranije, možda bi sve bilo drukčije. Moraš otići u pravo vrijeme, kao recimo Bojan Bogdanović, koji ima 25 godina. Ja sam već imao 30, a bio sam svjestan toga da baš i nisam po profilu i fizičkim predispozicijama igrač za NBA. Ali ne žalim ni za čim - rekao je Komazec za Tportal.

Nakon odlaska iz NBA lige uzeo je godinu pauze, igrao za grčki AEK pa za talijanski Avellino, a s 34 godine na leđima zaključio je svoju profesionalnu karijeru. Dan danas jedna od najvažnijih uspomena, ujedno i najljepših, ostaje mu borba s Dream Teamom u finalu Barcelone. To finale Olimpijskih igara i poraz značio mu je kao zlato, smatrao ga je ispunjenjem sna. Uz Kup sa Zadrom kruna karijere.

No usprkos svemu, nikada se nije smatrao velikim talentom, već samo - velikim radnikom.

- Ja sebe ne vidim kao jednog velikog igrača. Ja sam prvenstveno bio radnik i kao takvog su me ljudi cijenili. Ja nisam bio toliko talentiran, imao sam dobru ruku i pregled igre ali prije svega sam bio radnik. Košarka je teški rad.

Nakon igračkog umirovljenja, bacio se u trenerske vode te se bavio školom košarke ABC Zadar. A u karijeri je možda mogao ostvariti i više, no ozljede u nezgodnim trenucima kao i kasni odlazak u NBA nisu mu išli u prilog. Ipak, i tako je postao jedan od najvećih hrvatskih košarkaša, a za našu reprezentaciju nerijetko je bio među boljim igračima u osvajanjima odličja.