TOMISLAV ŽIDAK (64) Vijesti je pronalazio u birtiji, u gradu, dok se družio s ljudima, a najmanje u redakciji. On je obožavao Zlatka i Niku Kranjčara. I Dinamo...
ŽIVOTNA PRIČA
Odlazak čovjeka pred kojim su klečali čak i Mamić i Canjuga...
Najznačajniji hrvatski sportski novinar svih vremena, gospodin Tomislav Židak, preminuo je danas u 65. godini nakon duge i teške bolesti.
Svih ovih godina za Dinamo i hrvatsko sportsko novinarstvo autor kolumni “Iz maksimirske šume” bio je važniji i svakako utjecajniji od Zdravka Mamića ili Zlatka Canjuge.
Pogledajte video
Pokretanje videa...
00:23
Zapravo, otišao je čovjek koji je živio novinarstvo i svoju je energiju prenosio na druge. Novinarstvo, to je bio njegov život. A najgori dani u godini za njega su bili oni kad ne izlaze novine.
Hvala za sve, gospon
Za sve nas koji smo imali tu sreću poznavati ga, raditi s njim i učiti od njega, otišao je čovjek kojemu možemo samo reći: Hvala na svemu, gospon Židak.
Hvala za onaj prvi dan, bilo je to 2000. godine,
kad sam kao student novinarstva ušao u redakciju Jutarnjeg lista. Sjećam se svega - pozdravio sam i okrenuo se ulijevo, a u kutu je pisao gospon Židak. Smrznuo sam se.
Čovjek čije smo tekstove kao klinci gutali i maštali o tome kako ćemo jednog dana s njim na Dinamo - bio je tu, preda mnom. Naravno, ono što tad nisam znao jest da je to vjerojatno zadnji čovjek na svijetu kojeg sam se trebao bojati. Bio je idol, uzor, no s godinama postao je i prijatelj.
Vraga je dobro...
Imao je svoje metode. Zada ti neku temu...
- Bravo, mali. Ovo je dobro. Bit će nešto od tebe - rekao bi.
A vraga je bilo dobro. Bile su to početničke žvrljotine, no znao je da će ti njegova pohvala na početku dati krila.
A kad bi te on uzeo pod svoje, sve bi bilo lakše. Otvorio bi vam mnoga vrata, vodio sa sobom i ušli biste tamo gdje bez njega ni u snu ne biste mogli. Pritom je bio najnormalniji, nikad nikoga nije gledao svisoka.
Kad smo poslije u 24sata u Dinamu bili “na ledu” i ostali bez akreditacije, jedini on bi “otvorio vrata” i dao do znanja ljudima u Maksimiru da to tako ne ide. Da puste klince neka rade svoj posao...
Obožavao je šaliti se, najviše na vlastiti račun. Tema uopće nije bila problem, nikakav životni brodolom u tome ga nije mogao spriječiti. On se smijao i nevoljama.
Poseban je bio njegov stil pisanja. Primjerice, kad je Zdravku Mamiću - koji je tvrdio da je zbog Dinamovih poraza kao dječak lupao glavom o rizol - “spustio” napisavši da se posljedice toga osjećaju još i danas...
Veliko 'C' i malo 'd'
Ili kad je Dinamove trenere pitao kako vide Sammira pa na kraju zaključio da ga on vidi - na aerodromu.
Ili kad je u Sportskim novostima, u vrijeme Franje Tuđmana, na prostoru veličine upaljača napisao tekst pod naslovom “Veliko C i malo d”. Bilo je to vrijeme dok je Dinamo nosio ime Croatia. Priča se sastojala od toga da su tadašnji ulizivači predsjedniku Franji Tuđmanu iz maksimirskih prostorija iznijeli apsolutno sve što nosi znak Dinama. Preživjelo je jedino malo “d” na kvakama ulaznih vrata. Naravno, nakon njegova teksta i ta kvaka je razmontitrana i maknuta. No netko ju je sačuvao i vraćena je nakon što je Dinamu vraćeno ime. Prvi je tu vijest objavio, naravno, on...
Pred njim su klečali Mamić i Canjuga...
Privatno, Tomislav Židak volio je kazalište. Osim Dinama, navijao je i za Tottenham. A čitavu svoju novinarsku karijeru pratio je na ovaj ili onaj način Ćiru Blaževića.
- Upoznao sam ga 1982. godine, Mladi dečko, stajao je u hodniku maksimirskog stadiona. I čekao mene.
- Tko si ti - upitao sam ga - Novinar Tomislav Židak. Poslao me urednik Nikolić da vas pitam nešto.
Eto, to je bio moj prvi susret sa Židakom, ispričao je Miroslav Blažević.
Tomislav Židak u tekstovima nije nikoga štedio. Novinarski je odrastao uz Dinamovu nezaboravnu generaciju iz 1982. Nitko mu tako nije prirastao srcu. Kad god bi se povela rasprava o “modrim” generacijama, Židak bi rekao:
Zaljubljen u 1982.
- Samo 1982. Bio je to najzdraviji Dinamo od kada ga pratim. Tada još nije bilo velikog novca. Bilo je taštine, ali i velikih igrača. Boro Cvetković, Cerin, Kranjčar, Mlinarić, Zajec, Edi Krnčević, Hadžić, Bošnjak, Bogdan, Ivković, Vlak, to su bili sjajni igrači. Oni su bili ideal onoga što svi klubovi žele imati, kao što piše u povelji Manchester Uniteda, a to je da momčad uvijek mora imati sedam igrača odraslih u vlastitoj školi.
Zbog svojeg garda imao je problema s brojnim upravama. I čelnicima. Sa Zlatkom Canjugom je najviše ratovao.
S Ćirom i u zatvor
On je bio predsjednik koji je volio čvrsto držati Dinamo u rukama i nije volio suprotna mišljenja. Kada je prvog dana došao u klub, upoznao se s novinarima. Došao je do Židaka i rekao: “Vi, napolje.” Istjerao ga je bez razloga, i to čim mu je rekao svoje ime i prezime. Međutim, poslije su se pomirili na jednoj od tradicionalnih večera.
Ćiru Blaževića pratio je kroz gotovo cijelu karijeru, išao je svuda za njim.
- Kad sam bio u Francuskoj u zatvoru, Židak je dežurao ispred zatvora. Kad sam bio u bolnici, dežurao je ispred bolnice. Htio je kao novinar dočekati Dinamovo proljeće u Europi. Nažalost, nije. O meni je pisao i dobro i loše, ali pamtim 1982. Nikad nitko nije tako lijepo pisao o mojoj momčadi kao Židak. Bilo je između nas svađa i konflikata, ali na kraju je prevladala ljubav. Obostrana ljubav. Ostat će nam u vječnoj uspomeni - kaže Ćiro.
Židak je sudjelovao i u povratku imena Dinamo. Nekoliko mjeseci prije povratka imena, na inicijativu poznatog zagrebačkog poduzetnika Željka Šelendića, u njegovoj kući u Markuševcu bio je sastanak na kojem su bili osim domaćina, Zlatko Canjuga, Zdravko Mamić, pokojni Ivo Pukanić te Židak. Tada je inicirana ideja o povratku imena koja se dogodila na Skupštini kluba održanoj 14. veljače 2000.
S Mamićem je imao poseban odnos. Nije mu mogao oprostiti što je otjerao Niku Kranjčara, od Dinama napravio klub bez navijača, a čak se nije mogao ukrcati u avion za Lisabon na utakmicu Dinama i Benfice jer je iz Dinama dobio poruku - “S vama ne surađujemo”. No Mamić ga je cijenio, bojao se njegovih kolumni, a čak je i klečao pred njima.
Želio je biti redatelj
Židak se novinarstvom počeo baviti dok je 1975. bio u Skoplju u vojsci. Sasvim slučajno.
- Nisam se namjeravao dugo zadržati u novinarstvu jer sam se želio baviti kazalištem, i to kao redatelj. Dva puta sam pokušavao upisati studij režije - govorio je Židak.
Srećom, ostao je u novinarstvu. I oduševljavao nas svojim tekstovima. Baš kao što nas je Alfred Hitchcock oduševljavao svojim filmovima. I jedan i drugi nadišli su standarde svoje struke. Zbogom, Tomislave.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
