Pad Srbije i djetinja ljepota Brazila

Navijati za svoje, za one s kojima dijeliš mjesto u katalogu poreznih obveznika, nije nikakva dužnost, i jednako je legitimno i logično kao navijati protiv njih. Recimo, za sebe bih rekao da sam srcem i dušom za svaku ekipu u kojoj je Marko Livaja. A teško mi je biti za tim u kojem igra Dejan Lovren. Pritom, Livaja je Splićanin, zapravo Kaštelanin, a ja u Kaštelima jedva da sam ikad bio, dok je Lovren moj rođeni, iz Kraljeve Sutjeske i iz Zenice. Pa još izbjeglica. Ali kako da navijam za stup obrane Vladimira Vladimiroviča Putina, kako da navijam za kapetana jednoga od Putinovih privatnih klubova? To nisu nogometni razlozi, vi mi kažete? Ali zar se za reprezentaciju ikad navija iz nogometnih razloga? Da, navija se, no tada ćete iz jednih razloga navijati za Brazil ili Francusku: dakle one koji su na ovom prvenstvu najjači i igraju najljepše. Dok ćete iz drugih razloga navijati za Iran: one koji su na ovom prvenstvu najdublji autsajderi. Ali nećete navijati za takozvane svoje. Ili ponekad i hoćete? Za pravog kibicera, nogometnog zaluđenika ispred televizora, navijaštvo nije unaprijed fiksirano. Onaj koji stvarno gleda nogomet i srcem sudjeluje u igri, često mijenja svoje afinitete. Ovisno o nogometu i onima koji ga igraju, ali ovisno i o svemu onom nenogometnom što se naokolo zbiva.