Poljska koju ne možeš ne voljeti i za koju ne možeš navijati

Za koga bi noćas, Bože dragi, navijao niži bankovni činovnik iz Buenos Airesa, s namještenjem u Banco Polaco, Witold Gombrowicz, dok bi mu pred očima tekla, kao što meni upravo teče, utakmica između Argentine i Poljske? To pitanje važno je za svakog boljeg poznavatelja europske književnosti i obezdomovljenosti. Gombrowicz, u svom temeljnom rugalačkom djelu o Poljacima, romanu “Transatlantik”, piše kako izbjegli Poljaci bez prestanka igraju palant, igru od koje je prema vjerovanjima nastao američki bejzbol, nadmeću se međusobno, te u sveopćem poljskom porazu pronalaze načina da pobjeđuju u nečemu za što nikoga, osim njih same, nije baš ni najmanje briga. U drugom, pak, romanu, napisanom prije Gombrowiczeva izbjeglištva, naslova “Ferdydurke”, objavljenom godine 1937, a na hrvatskom dostupnom još godinu prije mog rođenja, u prijevodu Zdravka Malića, i nikad poslije reizdanom, u tom nevjerojatno zabavnom avangardističkom stilskom i društvenom kalamburu, usred pariškoga teniskog meča nekakav mahniti pukovnik iz pištolja upuca tenisku lopticu.