Suze su samo tekle niz obraze: 'Otišao je simbol Zagreba, kad čuješ Kranjčar misliš na Dinamo'

Nakon Zorislava Srebrića je nekoliko riječi tati uputio i Niko Kranjčar.

- E moj Cicek. Gle, znam da me sad gledaš u nekoj nebeskoj karaki, zajedno sa svojim prijateljima i da se smiješ jer si me uspio izvući na pozornicu i navuci da budem javno intiman i znam da se smiješ jer znaš koliko to ne volim. Baš si odlučio otići gore kad su se otvorile terase kafića. Bio si mi idol, zvijezda vodilja, prijatelj, pojam gospodštine i dobri duh našeg grada. To sve znaš. No ono što ne znaš da ćeš ostati sve to jako dugo. Sjedim jučer na balkonu i promatram dolje onaj oltar kojeg su navijači napravili, ispred naše zgrade. Ne vidi me nitko, ali vidim malu curicu koja prilazi lampionima i stane. Ode kod tate i pita ga tko je bio ovaj striček. I tata krene. Cicek moj. Bake, djedovi i roditelji ovih dana objašnjavaju tko si i što si bio. Bio si maskota i ljubimac svojih Zagrepčana i Zagrepčanki. I svih ljudi koji su voljeli naš Dinamo. Znaš kaj, meni si bio tata. Često si znao govoriti da me mama odgojila i da ti nemaš nikakve veze s tim. Nemoj tata tako, ti to znaš. Vodeći me na svoje treninge u Rapidu, dozvolio si mi da se zaljubim u nogomet ne forsirajući me. Pustio si me da se borim i da si ucrtam svoj put. Svojim primjerom naučio si me kako voljeti svoje i poštovati tuđe. Naučio si me kako biti Purger i Hrvat. Najveća životna lekcija koju si mi dao je bila da su svi na ovom svijetu jednaki. Da svima treba dati pažnju, vrijeme i pomoć. Osmije. On ništa ne košta, je li tako. Vodeći me na sva druženja s tvojom generacijom 82' pokazao si mi što znači nekome biti prijatelji. Kao čovjeka nekoga iskreno voljeti i dati sebe bez zadrške. Čuj, ne bumo se lagali, pokazao si mi kako se provesti, kako zafeštati, zakartati i kako živjeti, Cicek moj. Ti živiš u ovome trenutku u svima nama. Ne brini, ne bum sada prepričaval anegdote iz tvoje generacije koje sam slušao za stolom. Neću ponavaljati tvoje uspjege, da si bio šmeker i fakin, sa zaraznim osmijehom koji osvaja na prvu. Ne bum ti rekel koliko boli da nisi tu i koliko mi već fališ. Za kraj ću ti reći ovo. Hvala ti na ljubavi i podršci u svim mojim teškim trenucima, a tebi možda najtežima u životu. Ti nisi otišao jer si u svima nama previše. Cicek, you did it your way. Volim te, volimo te. Od sveg ti srca hvala, tvoj sin - poručio je Niko Kranjčar svom tati.

Nakon toga je o Cici govorio Zorislav Srebrić:

- Naš Cico bio je dio tima kao igrač i kao trener, izbornik i kao jedna specifična figura u ne samo nogometnim, nego i drugim radnim aktivnostima. Vratio bih se na početak na Ferenčicu kad je u jednoj obitelji rođen sin imenom Zlatko, kasije od milja prozvan Cico. Imao sam sreću živjeti u blizinu njihove kuće i škole koju je pohađao, a interesantno je da je tamo bilo jedno malo nogometno igralište, a moj je balkon bio okrenut prema tom igralištu. Već sam tada bio trener u Dinamu i nije tu trebalo biti izuzetno iskusan jer se vidjelo da se jedan dečkić ističe, a bilo je evidentno da za taj uzrast zna sve o nogometu. Brzo smo ga usmjerili prema Dinamu, a on je počeo s treninzima s oko 9 godina. Udaljenost od Ferenčice do Dinama nije mala, a neki put sam ga i ja vozio na treninge te se već vidjelo da će od njega biti jedna osobnost ne samo nogometna nego i društvena. Cico je i od svojih dana u pionirima, kasnije kadetima i juniora imao specifične nogometne izražaje i svoju nogometnu publiku koja ga je pratila. Spomenuo bih 1972. godinu kad je trener u Dinamu bio Stjepan Bobek, a on je bio među najboljim nogometašima i bio je neprikosnoveni autoritet kao igrač i trener. Nakon treninga bila je tema - daroviti igrači, a on je rekao: 'Znate ljudi, mi 'velike zvijezde' nismo skloni jedan drugoga hvaliti, pogotovo ne javno. Ljudi, za mene su govorili da sam supertalent, ali vjerujte mi, Cico Kranjčar je veći talent nego ja'. Cico je odigrao puno utakmica, a podsjetio bih na utakmicu Real - Dinamo u Madridu gdje je dao gol, a nadavao se golova svugdje gdje je igrao - dio je Srebrićeva govora.

Od Cice se emotivnim govorom oprostio i Ćiro Blažević.

- Draga obitelji Kranjčar, moja sućut i ne znam da me nešto toliko rastužilo kao vijest da je Cico umro. Francuzi kažu da u takvim situacijama samo šutnja ima svoje mjesto. Ali nemoguće je ne kazati sve ono što pripada ovome hrvatskom velikanu što je bio Cico Kranjčar. Citirat ću njegovog prijatelja, suradnika i suigrača Ivkovića koji je rekao: Cico je bio veliki igrač, veliki trener, ali i veliki gospodin. Da, to je lakonski rečeno, uistinu karakteriziralo našeg velikana što je. Sjećam ga se, a kako ga se ne bi sjećao, jer sam duboko uvjeren da bez njega nikad ne bi uspjeli razveseliti toliko hrvatski puk. Čekao sam ga da dođe u drugom dijelu prvenstva, bio je u vojsci i danas odgovorno tvrdim, vrlo teško bi osvojili prvenstvo da nije bilo Cice i njegovih golova. Sretan sam da smo u to vrijeme vrijeme napravili tako veliki rezultat. Bili smo jedna obitelj i danas kad gledam sve vas prijatelje, prepoznajem članove te uske obitelji što je bila ekipa dinama 1982. godine. Kad Mlinka plače, kad Zeko plače, i ja plačem, žena mi kaže što ti je. Ne plačem, ali suze same idu. Dovoljno sam star da sam izgubio sve svoje najmilije. Ali smrt našeg Cice me je pogodila kao da sam sina izgubio. O Cici se sve reklo, i u Srbiji žale, u Iranu i u Crnoj gori. Cijela Hrvatska žali za ovim fenomenom. Nije bio samo nogometaš, bio je i čovjek s karizmom. Sa svojom čestitošću jer je uvijek ostao muž, otac, dostojanstven i veličanstven. Išao je s malim Nikom na stadion, a ja sam mu bio trener. Gledam ga i kažem, 'Cico, što misliš, hoću li i njega trenirati'. To je bilo smiješno. Slučaj je htio da sam i njega trenirao. Bio je isto tako veliki igrač. Reći ću ti Niko moj, nisi uspio doći do nivoa svoga tate. Živit ćeš Cico moj, živjet ćeš toliko koliko će Dinamo živit, a Dinamo živi vječno. - završio je Ćiro.

Prvo se svima obratio predsjednik Dinama Mirko Barišić.

- Otišao je simbol Zagreba. Kada se kaže Kranjčar, odmah svi pomislimo na Dinamo. U povijesti Dinama bilo je puno dobrih igrača. ali Cici pripada posebno mjesto. Oduševljavao je šarmom i plemenitošću. Plemenitost ga je pomalo istrošila i brže odvela sa ovog svijeta. Nedavno je rekao: ne žalite truda da se izgradi stadion. Volio je Dinamo, bilo mu je stalo. Pitao sam ga jednom što bi on istaknuo u svojoj karijeri. Odgovorio mi je da mu je najveća čast bila nositi kapetansku traku reprezentacije u prvoj, povijesnoj utakmici. Rekao mi je da je tad bio i više nego ponosan - započeo je Barišić, a nakon njega je govor održao i trener svih trenera Ćiro Blažević.

Ivica Blažičko je s 'knedlom u grlu' i suzama u očima najavio film te uz nekoliko rečenica objasnio Cicinu povijest, ali nije mogao zadržati suze prisjećajući se Cicinih početka i traga kojeg je ostavio u Zagrebu i Dinamu. Nakon toga krenuo je film.