Igrao bih ja i da nije bilo novca jer sam volio samo igrati nogomet. I možda sam igrao malo drugačije, nepredvidivo, dok su ostali igrali više taktički, ja sam volio potez, lažnjak, više nego dati gol. To je bila moja nogometna filozofija. A karijera je mogla biti i bolja i lošija, ali zadovoljan sam.

Počeo je tako priču o svom nogometnom putu Robert Prosinečki (55) gostujući kod Marija Stanića u emisiji (Ne)uspjeh prvaka.

Pokretanje videa...

00:59

Robert Prosinečki | Video: Twitter/SportTime

Žuti je legenda i Dinama i Crvene zvezde i Portsmoutha, jedan od rijetkih igrača koji je igrao za Real i Barcelonu, prvi u povijesti koji je zabio gol za dvije reprezentacije na svjetskim prvenstvima (1990. za Jugoslaviju i '98. za Hrvatsku), bio najbolji mladi igrač Europe, najbolji igrač SP-a mladih 1987. u Čileu, europski prvak sa Zvezdom...

Prosinečki: Vratili smo se iz Njemačke samo zato što je moj tata htio da mu sin igra u Dinamu

- Imao sam i sreće i nesreće. Sreće što sam igrao u dva najveća kluba u Španjolskoj. Bilo me zanimljivo gledati, pogotovo kad sam bio u formi, haha.

Prosinečki se rodio u Njemačkoj. I ispričao kako je uopće došao.

- Živio sam kvalitetno, tata je imao veliku građevinsku firmu i nevjerojatno je volio nogomet i nevjerojatno koliki je dinamovac bio. To je bio razlog za naš povratak, kako bi njegov sin igrao u Dinamu! Imao sam 10 godina kad smo se vratili iz Njemačke. Već sam se bio navikao, pohađao sam školu tamo, naučio jezik, igrao za Stuttgarter Kickers, vidjeli su talent... I onda dolaziš u Zagreb na sve novo.

Bio je u Dinamovoj omladinskoj školi zajedno sa Zvonimirom Bobanom.

Ćiro je izjavio da će pojesti diplomu na radiju, bio je ponedjeljak...

- Do 18. sam godine bio u Dinamu i nekoliko sam utakmica odigrao za prvu momčad, sa 17 sam zabio gol Željezničaru. I misliš da je to to. Tati je to bila najveća želja. Ali u kratkom periodu se promijenilo puno stvari i otišao sam. Ha, jesam li morao ili nisam... Ali neki su u klubu govorili da nisam bio dobar za Dinamo.

Od brojnih anegdota i izjava Ćire Blaževića kojima je zabavljao javnost i pokušavao motivirati igrače, najjača i najznačajnija je bila upravo ona da će pojesti trenersku diplomu ako Prosinečki ikad postane igrač. Tada je Ćiro vodio Dinamo i Žuti je otišao u Zvezdu.

- S Ćirom sam se družio do njegove smrti, bio mi je jedan od boljih trenera, i stalno je negirao neke stvari, ali ja se sjećam kako je to bilo. Tad su svi slušali rekao ponedjeljkom, išla je analiza kola, dolazili razni gosti i tada je gostovao Ćiro te ga je voditelj pitao za mene. Kao, prva utakmica, prvi gol, što će biti s njim... I on je tada rekao da će pojesti diplomu ako ja postanem igrač.

Prepričao je i kako je izgledao njegov dolazak u Crvenu zvezdu:

U Crvenu zvezdu sam došao na probu

- Došao sam na probu! Čuli su za mene, ali pozvali su me da me vide. Tada je bila Univerzijada 1987. u Zagrebu te su Piksi Stojković, Boro Cvetković i još neki bili u toj reprezentaciji, a ja sam došao u Beograd na pripreme. Dva treninga pa prijateljska utakmica protiv Rada i odjednom su ljudi počeli pljeskati, vidjeli su da su dobili talentiranog igrača.

A Ćirina izjava bila je...

- Ma najveća motivacija koja može biti! Radio sam samo da dokažem svima, i njemu i javnosti i sebi da vrijedim. Da nisam uspio, ne bih se ni vratio u Zagreb!

Potvrda neviđeno talentirane generacije (Prosinečki, Šuker, Boban, Jarni, Štimac, Mijatović...) došla je u listopadu 1987. osvajanjem SP-a mladih U-20 u Čileu.

- To nam je svima bila nevjerojatna odskočna daska, nakon toga puno se stvari promijenilo. Recimo od dvokrevetne sobe u hotelu odjednom dobijem apartman. A to je samo manji primjer. Nešto se počelo događati, ljudi su shvatili da ovi klinci igraju ozbiljan nogomet.

S Crvenom zvezdom je 1990. osvojio Kup europskih prvaka, preteču Lige prvaka.

U Realu mi je mišić puknuo 4-5 puta

- Nismo bili svjesni da imamo tako ozbiljnu momčad. Znali smo da smo dobri, ali tek kad smo došli u polufinale počeli smo biti svjesni koliko smo dobri, da imamo ozbiljnu momčad i karakterno odličnu. Tada se igralo na ispadanje pa je bilo puno teže osvojiti. Sad možeš u skupini i izgubiti jer stigneš to ispraviti, tada nisi imao pravo na kiks.

Nakon četiri sjajne sezone u Beogradu, otišao je u Real.

- Bio je to megatransfer, sjećam se svega. Iz Jugoslavije sportaši nisu smjeli otići prije 28. godine, ali već se 'kuhalo' pred početak rata. Dolazio je Tapie iz Marseillea po mene, Juventus, Milan... Bio sam među najboljim igračima u Europi i htjeli su me svi. Real je bio moja opcija, a predsjednik Mendoza na račun moga dolaska dobio je još četiri godine mandata. Uefa se isprva nije složila, ali on je imao veze te je riješio da mogu početi igrati. Došao sam u Real kao najjače pojačanje, a tada su smjela igrati samo tri stranca i znale su se te trojke Milana, Intera, Juventusa, Barcelone... U Realu smo to bili Hugo Sanchez, Hagi i ja. Očekivali su puno od mene i krenuo sam dobro, Barceloni sam zabio gol u prvom derbiju, završilo je 1-1, sve idealno, ali onda su krenule ozljede. Koje su trajale više od godine dana. Mišić mi je pucao četiri-pet puta i počela je panika u Realu, kako je to moguće. Te su zaključili da trebam na operaciju. Iako nikad nisam čuo da je netko operirao mišić. Dugo mi je trebalo da se vratim i uvijek je postojao strah od nove ozljede. Ne, s ovom pameti ne bih pristao na operaciju - priznao je pa nastavio o Realu:

Antić me odveo u Oviedo, to je bio pogodak

- Velik je problem u te moje dvije godine bio i što smo oba puta izgubili naslov prvaka u zadnjem kolu, oba puta porazima od Tenerifea. Ako osvojiš trofej, svi smo dobri, možda bi drugačije i mene gledali. I onda, u trećoj godini u Realu, baš sam se vratio, počeo igrati, ali došao je trener Valdano i uzeo Redonda i Laudrupa iz Barcelone, uz Zamorana, koji je bio u klubu. Nisam htio raskinuti četverogodišnji ugovor pa su se razletjeli kamo da odem na posudbu. Radomir Antić me nagovorio na dođem u Oviedo i to mi je bila fenomenalna odluka. Mali grad, samo nogomet postoji, atmosfera dobra i ekipa jako dobra, čak smo se borili za Europu. Baš sam dobro igrao, vratio samopouzdanje. Nakon te sezone Antić me zvao za sobom u Atletico, Camacho me zvao u Espanyol, a imao sam još godinu ugovora s Realom. I onda me Johan Cruijff pozvao u Barcelonu.

Raskinuo je s Realom i otišao.

- Za mene je Real najveći klub, ali i Barcelona je ogromna, fenomenalan grad, trener te hoće, što je najvažnije, i dobiješ samopouzdanje. Mislim da sam jedan od sedam stranaca koji je igrao za oba španjolska giganta i jedan od 14 ukupno.

Cruijffa je dobro zapamtio.

Cruijff me tri mjeseca držao izvan kadra jer "ja mislim"...

- Johan je bio čudo, samo razgovarati s njim bilo je čudo. Znaš, tada sam shvatio da si kao igrač ipak malo glup. On je strancima uvijek davao šest mjeseci za adaptaciju pa ako se nisi uspio prilagoditi, doviđenja! Čim sam došao, stavio me na desno krilo, potpuno drugu poziciju nego što sam dotad igrao. Ali igrao sam dobro. I nakon pola godine pozvao me u ured, nasamo. Pa "što ima, kako si, kako si se prilagodio, gdje stanuješ...?" i pitao me kakva mi je ova pozicija. I ja umjesto da kažem najbolja na svijetu, jer stvarno sam igrao dobro, kažem mu "dobro je sve, ali mislim da bih mogao više dati u sredini, to je moja pozicija". Aha, ti misliš... i iduća tri mjeseca nisam bio ni na klupi! Gotovo, nema više pitanja, tako je to bilo kod njega. Već sam se bio navikao nakon treninga slijedi popis igrača za putovanje, ja uzimam stvari i doma. Dok uoči utakmice u Albaceteu, najgore mjesto u Španjolskoj, kad sam opet nakon treninga uzeo torbu i mislio lagano na plažu ili doma na ručak, odjednom vidio da sam na popisu. Ajde, pomislio sam, vodi me tek tako. Za razliku od nekih trenera koji dan prije utakmice otkrije sastav i odradi sastanak s igračima kako ćemo igrati, on je to radio četiri sata prije utakmice. Sjedio sam negdje otraga i šokirao se kad sam čuo da me stavio u sastav, i to u vezni red, u sredinu! Nakon tri mjeseca...

Ipak, u Barci se nije naigrao.

- Tamo ako se dobro ponašaš i zadovoljan si ako igraš 20, 30 minuta, pa ponekad cijelu utakmicu, možeš ostati koliko hoćeš. To su dokazali mnogi igrači. Ja sam ipak osjetio da nisam zadovoljan i htio sam otići. Camacho me doveo u Sevillu, koja se borila za ostanak. I još mi nije jasno kako smo ispali. Pazi, igrao je Bebeto i nije zabio ni jedan gol! Pa Jose Mari, Mateas Almeida, reprezentativci Danske, Grčke, naši Mornar i Jeličić... Čak smo igrali jako dobro, ali puno smo bodova gubili u zadnjim minutama. Camacho je dobio otkaz prije kraja sezone i uzima Espanyol te me zvao, razmišljao sam ozbiljno o tome, kad je stigao poziv Dinama.

'Tata, svi bježe van, a ti mene vraćaš u HNL'

A tek je to bila posebna priča...

- Ma da nije bilo moga oca to se nikad ne bi dogodilo, nema šanse. Nazvao me i rekao mi da je obećao ljudima da ću doći na razgovor. Ja ga pitam "Kojim ljudima?", od odgovara "U Dinamu!" Kakav sad Dinamo?! Kažem mu "Tata, pa svi bježe van, žele otići u jače lige, a ti mene vraćaš!" No, tata mi je rekao "Ja sam dao riječ, a ti razmisli." Ništa, sjeo sam na avion i za Zagreb. Doma mama kuha sarmu, juhica, svi čekaju, prijatelji govore super... Camachu nisam smio ni reći, a kad su vidjeli u Sevilli da sam odigrao utakmicu ovdje... Bilo je to protiv Münchena 1860, još nisam potpisao, ali nisu smjeli reći Franji (Tuđmanu, nap. a.) da nisu završili posao i da neću nastupiti. Ma, nevjerojatno koliki mi je otac bio dinamovac...

Dinamo je, predvođen Prosinečkim, Marićem, Šimićem, Ladićem, Cvitanovićem..., prvi put ušao u Ligu prvaka 1998. Ali više od toga pamti se pobjeda 5-0 nad Partizanom u pretkolu Lige prvaka 1997.

- Mara je promašivao u Beogradu nemoguće, četiri zicera, ali vidjelo se da smo puno kvalitetniji. A u Zagrebu je bila jedna od najjačih atmosfera, prva protiv Partizana nakon rata, puno tenzija, ali odigrali smo fenomenalno, za pamćenje.

Ljutio sam se na Ćiro 1998., kako ne bih?!

Kao što je za pamćenje bila i bronca s "vatrenima" 1998. u Francuskoj. I ponovni spoj Prosinečkog i Ćire. Žuti je odigrao cijeli susret protiv Jamajke, zamijenjen je nakon 67 minuta protiv Japana i Argentine, pa je ostao na klupi protiv Rumunjske i Njemačke, te u polufinalu protiv Francuza ušao u 89. minuti. U prvi sastav se vratio tek u meču za broncu protiv Nizozemske, kada je i zabio gol.

- Ma ljutit sam bio, kako ne bih kad te izbaci iz ekipe. Dolaze utakmice, a nisi nigdje. Pa me protiv Francuza, kad smo lovili rezultat i imali igrača više, uveo dvije minute. Ali momčad je cjelina, nisam ni inače bio tip koji radi probleme, to je valjda stvar kućnog odgoja. A mogli smo osvojiti, baš nam je malo nedostajalo protiv Francuske, jedna greška, frajer koji nikad u životu nije zabio (Thuram, nap. a.) šutne i zabije nam dva... Dok je Brazil, nažalost, bio gotov, Ronaldo sa zdravstvenim problemima... Još je najbolja momčad bila Nizozemska, masakrirali su nas u jednom periodu utakmice.

Nakon Dinama, Prosinečki je zaigrao za - Hrvatski dragovoljac!

Kod Ivića u Standardu nije nam ni trebao vezni red!

- Ha, vrlo jednostavno, u Dinamo je došla nova garnitura i OK, ne žele više da budem u klubu te tražim kamo ću. Josip Kuže zvao je tatu da ima Japan, dobra lova i sve dogovorimo da idem na zimu tamo. Ali tih šest mjeseci do zime nemam kamo. I Tarzan Cvjetković i Stjepan Spajić čuju da pričamo nešto o tome te me pozovu da treniram i igram u Dragovoljcu dok ne odem u Japan. Imao sam privatnog trenera te smo dogovorili da na treninge u klub dolazim četvrtkom i petkom, te subotom igram utakmice. Odigrao sam ih tri ili četiri dok nisu po mene došli Tomislav Ivić i Dominique D'Onofrio da dođem u Standard. Rekao sam tati kamo ću u Japan, bolje mi je ovo, Belgija je blizu, zvuči dobro... A kad sam došao u Standard, vidio sam da nam vezni igrači nisu ni trebali! Samo 'bum' gore, 'šišali' smo visoke, duge lopte i držali priključak. Treći smo završili, ali na zadnjoj večeri na kraju sezone rekao sam D'Onofriju da ne mogu ostati. Čudio se kako, pa tek si došao, ali rekao sam da ne mogu biti ondje, da ću im oprostiti ostatak ugovora, samo da nađemo soluciju da odem. Nisam imao klub, otišli smo za Zagreb, taman mi se rodila kći... I onda je Milan Mandarić došao po mene da dođem u Portsmouth.

I u tom je klubu postao legenda.

- Nevjerojatno kako sam tu sezonu odigrao, baš me sve išlo. Pazi, klub je osnovan valjda 1864., a ja sam godinu dana igrao tamo i uđem u najboljih 11 svih vremena! Zvali su me i sad nedavno na neku proslavu, baš osjetiš da te cijene. Iako Englezi ne vole strance, ali cijene te. Ma čak smo bili 15. od 22 kluba, do zadnjih pet kola borili smo se za ostanak, ništa nismo napravili, za klub nikakva sezona.

Neki bi rekli da igrač poput Prosinečkog ne može uspjeti u engleskoj ligi.

- Ma tamo je najlakše igrati! Svaki lažnjak je ludilo, ne znaju oni to, pogotovo u drugoj ligi. Vrijeme je OK, malo kišovito...

Teško mu je izdvojiti najljepše i najružnije trenutke karijere.

- Sretni su svakako treće mjesto na SP-u, za povijest hrvatskog nogometa, zatim ulazak u Ligu prvaka, što je obilježilo Dinamo, s Realom je bilo puno tužnih trenutaka, nisam napravio što su svi očekivali, iako to nije toliko problem meni, ja se nosim cijeli život s nečim, ali ljudi koji su me doveli, platili taj najveći transfer, i navijačima nisam napravio što sam mogao. A bilo i mojih grešaka...

Nisam skrivao da pušim, a trenirati sam volio najviše na svijetu

Osvrnuo se tada na priče kako živi boemski. I čak je njegov suigrač iz reprezentacije Mario Stanić priznao da je 50, 60 posto igrača voljelo izlaziti, zaružiti, pušili su, ali glavna je etiketa uvijek bila na Prosinečkom.

- Netko ti stavi etiketu i prati te cijeli život. Da Robi ne živi sportski, ne voli trenirati, voli popiti... A nema veze ni sa čim, najviše na svijetu volio sam trenirati i igrati nogomet. OK, nisam volio 'suhe' treninge, bez lopte, ali tko to voli?! Možda dva-tri igrača. Ali nikad se nisam skrivao s cigaretom, zapalio sam na mjestima gdje nitko nije, valjda su zato stalno bile te priče o meni da sam boem koji pije i puši. Sve sam treninge volio, gdje god sam bio. Pa priče da nisam trčao, glupost. I moja žena kad to čuje ne može vjerovati, a 24 godine smo u braku. Evo, 15 godina ne pijem uopće ništa. Ali nisam se ja ni branio od tih priča.

Potom je počeo trenersku karijeru.

Bilić me nagovorio na Gibonnijevom koncertu

- Ma ni u jednom trenutku nisam mislio da ću biti trener, na kraj pameti mi nije bilo da ću voditi 30 ljudi, a 100 ljudi oko tebe, moraš slagati i napraviti nešto. U stožeru kod Slavena Bilića počela je ta strast. Zvao me bih li došao u stožer, došao k meni u Malinsku i rekao sam mu "Gdje ću ja to, ne da mi se". Navečer smo otišli na Gibonnijev koncert, cijelu noć smo proveli tamo i idući dan sam prihvatio. Izgledalo je jako dobro, šteta zbog onog poraza od Turske u četvrtfinalu Eura 2008. Počeo me zanimati taj posao, počneš razmišljati o tome, dopao mi se taj dio trenerski. Svi smo mi, Asanović, Jurčević i ja, dali svoja razmišljanja, živjeli smo za to i htjeli napraviti nešto na početku svoje trenerske karijere. Cijeli život učiš, pa tako i na toj utakmici protiv Turske. Da se nismo veselili golu u 119. minuti... Ali tako se moralo dogoditi. Baš smo imali veliku priliku, Šimunić i Kovači su bili iskusniji, počeo je Raketa, Luka...

Prosinečki je iz stožera reprezentacije otišao u - Crvenu zvezdu.

- I to sasvim slučajno! Tek sam bio krenuo u školu, nisam imao licenciju i otišao sam na utakmicu Partizana i Šahtara porazgovarati sa Srnom i Eduardom. Otišao sam k njima u hotel i na utakmicu, ali kad sam već bio u Beogradu, otišao sam posjetiti i svoje stare prijatelje u Zvezdu, taman su neki moji suigrači bili u upravi kluba i jako me poštuju tamo. I u jednom trenutku krene razgovor bih li ja došao kao trener. Ja im kažem "Kakav trener, pa tek sam počeo, nemam ni licenciju", ali su svejedno rekli da će me pozvati za trenera. I kad sam došao kući, imao sam moralnu obvezu reći ženi da idemo u Beograd, da se pakira, da će djeca u američku školu i Slavenu da krećem samostalno.

No, zatekao je mnogo lošije stanje nego ono koje je ostavio kad je kao igrač iz Zvezde otišao u Real.

U Zvezdi po šest mjeseci nismo plaću dobili

- Jako teška situacija. Velik klub, a nije bilo novca, ničega, katastrofalna situacija. Ha, da je bila dobra, ne bi mene zvali. Osvojio sam kup, bili smo drugi, iza Partizana, ali tri puta smo ga dobili u 14 dana, puno to znači tamo. Mogu biti zadovoljan. Ali nakon Zvezde uzeo sam malu pauzu jer bile su to teške dvije godine, klub nije bio na nivou na kojem je trebao, po šest mjeseci nismo primali plaću...

Nastavio je u Turskoj.

- Prvo nisam imao pojma gdje je uopće Kayseri niti išta o njemu. Bili su predzadnji nakon 7-8 kola i pozvali me. Prve smo dvije izgubili i onda nanizali pet mjeseci bez poraza. Shota Arveladze vodio ih je prije mene i držao onako, čvrsto, dok sam im ja dao malo slobode. Bila je super ekipa i završili smo peti, što je najveći uspjeh kluba, malo nam je nedostajalo za Europu. Dolazio je tada po mene Besiktas, ali dao sam riječ da ostajem i ne mogu bježati od sebe. No, tri su najbolja igrača otišla, slušao sam pusta obećanja da će dovesti nekoga pa ništa i otišao sam. Tri godine u Azerbajdžanu kao izbornik bilo je zanimljivo iskustvo, za razliku od svojih prethodnika, koji bi došli samo na dva tjedna kad su utakmice, ja sam živio tamo, odveo obitelj. Pobijedili smo Norvešku, nismo izgubili od Češke, Hrvatske, dobro smo igrali. Nakon tri godine vidio sam da nema pomaka.

Vodio je i reprezentaciju BiH.

- Osvojili smo skupinu Lige nacija, ali onda smo izgubili četiri u nizu. Ne, nisu razlog tome moji zdravstveni problemi. Naprosto smo zbog poraza od Armenije i Finske izgubili samopouzdanje i razvodnila se euforija. Splet okolnosti i puno problema, poput onih s Vranješom... BiH ima puno dobrih igrača, ali teško mogu korak dalje napraviti. Ali uživao sam i ondje.

Koliko je teško biti trener bez posla?

- Nema kod mene depresije, ali nije jednostavno čekati. Kad igrač ne igra dugo, zaborave ga svi, tako je i trenerima. Volim to raditi, fali mi, baš me zadovoljava biti trener, neki rezultat napraviti, pomake... Doći će nešto - zaključio je Prosinečki u serijalu (Ne)uspjeh prvaka.