Rušila svjetski rekord 4 puta: Debljala sam se i plakala stalno

Željela je mirno djetinjstvo, ali nije ga dobila. Otac je napustio njezinu obitelj kada je imala samo četiri godine. Željela je da joj majka, koja je bila teško bolesna, ozdravi. Molila se i pomagala svojoj majci, ali ni to nije dobila. Majka joj je preminula, a ona je opet bila izgubljena u svome svijetu.

Život je taj koji ju je 'tukao' od početka, donosio joj nove izazove, no iz izazova u izazov ona bi izašla samo jača i jača. Željela je puno toga u životu, ali ništa od toga nije kao iz vedra neba palo. Morala je žestoko gristi i boriti se za svaku priliku, plivati po hladnim dubrovačkim bazenima jer nije bilo uvjeta.

Ona je žena kojoj nije ništa bilo teško i koja se morala izboriti za sve stvari u životu koje je ikada dobila. Ona je vlasnica 200-tinjak hrvatskih rekorda, dobitnica brojnih zlatnih medalja i bivša svjetska rekorderka. Ona je Sanja Jovanović i ona je najveća plivačica u povijesti Hrvatske i jedna od najboljih koja je ikada plivala europskim bazenima.

Sanja Jovanović (32) rođena je 15. rujna 1986. godine u Dubrovniku. Svako dijete sanja da jednog dana postane sportska zvijezda. Kod dječaka se u mislima većinom roji nogomet, dok je kod djevojčica drugačija situacija. Neke se posvete tenisu, odbojci, a neke košarci. No djevojčica Sanja imala je drugačije planove i odlučila se na plivanje, ali nije baš sve išlo tako lagano.

Otac ju je ostavio dok je bila dijeti

Život je taj koji je Sanji zadao najviše udaraca. Kada je bila dijete, njezin tata napustio je obitelj i ostavio njezinu majku s četiri male kćeri. Bilo je to jako teško razdoblje u izbjeglištvu i siromaštvu.

U svoju oazu mira i mjesto u koje se prvi put zaljubila, uskočila je 1996. godine. Naravno riječ je o bazenu, mjestu gdje je provela više od pola života. Uvjeti su tada bili užasni, hladna voda u bazenima i teški uvjeti u su za nju bili kao doručak, no vjerovala je u svoj san i ništa je nije poremetilo na putu prema vrhu.  Bilo je to vrijeme kada je njezina majka morala raditi i po cijelu noć u pekari kako bi priuštila svojoj djeci koliko toliko dobar život. Na treninge je dolazila u puknutom kupaćem kostimu jer jednostavno nije sebi mogla priuštiti novi. 

- Mama je zaslužna i za moje prve plivačke pokušaje jer me prvi put odvela na bazen, a moja najstarija sestra Petkana zaslužna je za to što sam nastavila karijeru. Naime, mama je radila od ponoći do 14 sati u pekari kako bi nas prehranila, a Petkana me, umjesto majke koja je bila često umorna, vodila na treninge. Petkana je oduvijek naš zaštitnik, ona je taj zid koji moju sestru blizanku Tanju, Biljanu i mene drži sada kada majke više nema – rekla je Sanja Jovanović 2011. godine nedugo nakon što joj je majka umrla.

Majka joj je bila uzor

Mnogi imaju svoje idole tijekom odrastanja, a njoj je to bila njezina majka. Žena, majka, carica, kako ju je nazvala, osoba koja je činila sve samo da njezinoj djeci bude dobro. 

- Bit ću iskrena, ona je za mene borac, lavica, i ne vjerujem da bih ja bila u stanju izdržati to sve što je ona izdržala. Raditi od ponoći do dva popodne, pa se brinuti o četiri kćeri, kuhati, prati, još voditi mene na bazen. Ona je bila žena, majka, heroj, carica - pričala je nedavno Sanja za 100posto.

Već sa 16 godina plivala je po raznim međunarodnim mitinzima, no tek ono pravo stiglo je 2004. godine u Ateni na Olimpijskim igrama. Dok je robusni Dubravko Šimenc mahao zastavom na ulasku u kultni olimpijski stadion, negdje iza svih, sramežljivo je hodala Sanja. Bilo je tu za nju prvo veliko iskustvo, prilika da dokaže svijetu koliko može i koliko zna.

U svojoj leđnoj disciplini nije uspjela proći kvalifikacije, no bilo je to iskustvo koje joj je jako puno pomoglo na psihičkom planu i trenutak koji joj je pokazao kako će njezina budućnost izgledati.

Na prvu veliku medalju nije morala čekati, ona je stigla samo nekoliko mjeseci kasnije na Europskom prvenstvu u Madridu. Osvojila je broncu i mlađahna Sanja pokazala je ostalim curama da je se moraju opasno paziti. Bilo je to na 200 metara leđno u velikim bazenima, no ipak joj je najdraža disciplina bila ona na 50 m leđno.

Sanja nikad nije mogla biti na miru. Uvijek nasmijana, spremna za šalu, priču, pomalo luckasta... Tako o svjetskoj rekorderki govore oni koji je najbolje znaju. Ona je tip osobe kada se koncentrira na nešto, ma nema toga što će je odvući od toga. I sama je nekoliko puta izjavila da bi voljela u bazenu provoditi i po 24 sata. To je bilo mjesto gdje se najbolje osjećala, gdje je sve probleme ostavljala iza sebe i jednostavno se prepustila čarobnoj vodi.

Nakon prvog većeg uspjeha nastavila je s napornim treninzima, a onda su stigle i Mediteranske igre 2005. godine u Almeriji. Osvojila je srebro na 50 m leptir i broncu na 100 m leđno. 

Povijest je ispisana

Nakon bronce na Euru u Madridu, Sanja je na Europsko prvenstvo 2007. u Debrecen stigla kao nikad nabrijanija. Pucala je od samopouzdanja i bila je u sjajnoj formi. Ovaj put je jedini cilj bilo zlato, ali u zraku se osjetilo da bi moglo biti nešto i više od toga. Kao zagrijavanje poslužila je utrka na 100 metara leđno gdje je osvojila srebro, a samo dan poslije pravi šou. Naša Sanja ne samo da je osvojila zlato, već je srušila i svjetski rekord otplivavši 50 m leđno za 26,50. 

- Nisam još ni svjesna da sam tako dobro plivala, a kamoli da sam vlasnica svjetskog rekorda - rekla je po izlasku iz bazena nova svjetska rekorderka.

Trebalo joj je neko vrijeme da shvati da je ona stvarno svjetska prvakinja. Goran Ivanišević nakon nekoliko dana shvatio je da je osvojio Wimbledon, hrvatski rukometaši  koji su osvojili zlato na OI u Atlanti nisu bili svjesni što se događa kada su došli na doček u Zagreb. No bio je to samo njezin trenutak kojeg je posvetila svome treneru i majci.

- Ovu medalju posvećujem treneru Dimitru Bobevu. Samo njemu mogu zahvaliti za sve ovo što sam doživjela. Cijelo mi je vrijeme u mislima bila moja bolesna majka. Taj pakao kroz koji prolazi, zračenja i kemoterapije. S tim sam mislima izvukla posljednje atome snage u završnici. Željela sam nju, trenera i sebe učiniti sretnima i zato sam uspjela.

- Ima ona još puno rezervi. U finalu je bila lošija nego u polufinalu, ali ona se sada prvi put našla u situaciji da je jedan od favorita, no i na to će se s vremenom naviknuti - pričao je tada njezin trener Bobev.

Pripreme su postajale sve žešće, Sanja je postajala sve bolja, a medalje su postajale sve brojnije. Na svjetskom prvenstvu u Manchesteru u malim bazenima osvojila je broncu na 100 m leđno, a kada mislite da je to to, ona opet napravi nešto kako bi se pričao o njoj. Dva dana kasnije opet je oborila svjetski rekord na 50 m leđno, i to vlastiti! Uspjela ga je popraviti na 26,37.

Vremena za odmor nije bilo previše, nekoliko mjeseci kasnije čekalo ju je Europsko prvenstvo u Rijeci i boj na zlato na 100 m leđno. A pitate li se jel' osvojila zlato. Pa naravno da je. I to dva, pogađate s novima svjetskim rekordom na 50 m leđno. Opet ga je popravila i ovaj put je štoperica zastala na 26,23. Zlato je osvojila i na 100 m leđno. 

- Bilo mi je jako teško prije utrke. Ljudi moji, pa ne obaraju se svjetski rekordi baš svaki dan. Zlatna medalja sa 100 leđno od jučer mi je strašno pomogla u pripremi prije utrke. Podigla mi je samopouzdanje. Shvatila sam da mogu dizati granice iz dana u dan, iz utrke u utrku. I dizat će se granice i dalje. Presretna sam i zbog ove divne publike - rekla je najbolja hrvatska plivačica u povijesti nakon utrke.

Rušila svjetski rekord čak četiri puta

Sandra Perković osvajala je zlato na pet Europskih prvenstava i to sve zaredom. E toliko je moćna bila i Sanja Jovanović. Bila je apsolutna kraljica na 50 metara leđno, a Europsko prvenstvo osvajala je čak četiri puta zaredom i isto toliko puta postavljala nove svjetske rekorde. 

U Istanbulu 2009. godine osvojila je srebro na 100 m leđno, a onda je pao i novi svjetski rekord s vremenom od 25,70 na 50 m leđno! Da, bila je to Sanja koja je svaki put gurala preko granica, u mislima sa svojom majkom koja je u to vrijeme bila jako bolesna. Bilo je to još jedno njezino zlato u najdražoj disciplini. 

Godinu poslije u Eindhovenu osvojila je zlato na 50 m leđno, no onda je stigao pad rezultata i njezino najtužnije razdoblje u životu. Nakon duge i teške bolesti preminula je njezina majka, a Sanja se i razboljela. Imala je velikih problema sa štitnjačom zbog čega se i nekontrolirano debljala.

- Priznajem, tijekom karijere mi je bilo užasno teško. Posebno to razdoblje iz 2010. godine kad mi je mama umrla. U to sam se vrijeme i razboljela, taj stres, smrt majke, teško sam se nosila s tim. Dobila sam 30 kilograma i nisam mogla podnositi treninge, sva ta opterećenja - rekla je Sanja.

Glavni uzrok toga bio je stres, a sa svime time susrela se sa samo 23 godine. Nekoliko dana prije majčine smrti, preminuo je i njezin otac kojemu je oprostila što ju je ostavio kada je bila dijete. Njezini roditelji su se rastali kada je ona bila malena djevojčica, no na kraju mu je sve oprostila.

Smrt majke, problemi sa štitnjačom

- Nakon smrti majke 2010. godine počela sam osjećati strašan umor, malaksalost, bila sam nervozna, a trening nisam mogla izdržati. Uz sve to počela sam se jako debljati iako sam malo jela.  U travnju sam osjetila da nešto ne valja pa me trener pustio na odmor preko ljeta jer je mislio da sam psihički loše zbog svega što mi se dogodilo. Vratila sam se u rujnu s 89 kilograma. Nisam mogla ni hodati ni disati. Tad smo zaključili da je vjerojatno problem u štitnjači. Odmah sam potražila stručnu pomoć te se pokazalo da smo bili u pravu. Počela sam sa svakodnevnom terapijom i trebalo mi je godinu i pol da izgubim kile i vratim se u formu. Sportska karijera mi je u tim trenucima bila upitna - pričala nam je Sanja prije nekoliko godina.

Majka joj je bila uzor u životu i najveći oslonac, ali nje u tome trenutku više nije bilo. Sanja je čak razmišljala i o prekidu karijere, no trebalo je neko vrijeme da se sve stabilizira. 

- Bila sam tužna i umorna. Godine 2010. i 2011. rezultati su bili katastrofa. Bilo je ili ću odustati ili ću stisnuti i ići dalje, no ja sam nekako više odustajala. Nisam imala snage.  No 2011. se sve nekako počelo normalizirati, kile su same počele padati, a ja sam mogla sve intenzivnije trenirati i vratiti se u svoju rutinu prije bolesti. Tek 2012. godine se sve posložilo - prisjetila se Sanja.

Praznina je i dalje bila prisutna, no morala je nastaviti dalje sa životom i karijerom. Njezina majka uvijek je bila s njom u mislim dok je plivala. Stvari su polako počele sjedati na svoje mjesto, a nova medalja stigla je na Europskom prvenstvu 2012. godine u Debrecenu u velikim bazenima. Bilo je to mjesto gdje je ostvarila najveći uspjeh karijere, a ta misao vodila ju je do nove medalje. 

Osvojila je zlato na 50 m leđno i to joj je bio najveći uspjeh u velikim bazenima. Nekoliko mjeseci kasnije stigla je nova medalja i u malim bazenima na 50 m leđno. Osvojila je srebro na Euru u Chartresu.

- Prvo, presretna sam zbog osvojene medalje. Uoči finala nisam razmišljala o zlatu, cilj mi je bio približiti se postolju jer ostale cure su odlične. Uf, kako sam sretna bila kad sam vidjela da sam druga. Dvije godine me nije bilo na postolju natjecanja u malim bazenima. To što mi je za zlato nedostajalo šest stotinki sekunde, to me ne boli. Čestitam Manaudu, ali čestitam i sebi - blistala je nakon medalje naša heroina. 

Nakon te medalje stigla je mala suša. Finala su joj bježala za sekundu, mučila je muku s formom, a raskinula je suradnju s dugogodišnjim trenerom Dimitrom Bobevim. Zli jezici već su je slali u mirovinu, no kakva je bila i cijeli život, Sanja se nije nikada predavala.

'Vratila sam se'

Stigla je napokon i ta medalja. Bilo je to na Europskom prvenstvu u 25 metarskim bazenima 2015. godine kada je osvojila broncu u Netanyji. Bio je to njezin način da pokaže da se vratila, beskompromisno kao i uvijek, uz dozu pozitivnog prkosa koji je bio sastavni dio njezinog karaktera kroz cijelu karijeru. 

-  Već su me svi poslali u mirovinu. Žao mi je da su ljudi zaboravili na mene, ali sad sam pokazala da još mogu osvajati odličja. Kad te nema nigdje, izgubiš samopouzdanje. Kad sam bila na vrhu, puno je ljudi bilo oko mene, no u posljednje vrijeme baš i nije, ali tako je to - rekla je Sanja 2015. godine. 

Nažalost, bila je to njezina posljednja medalja. Nakon svega što je prošla u životu, volje i motivacije jednostavno više nije bilo.  Odlučila je otići u mirovinu i okrenuti se novim izazovima. Što danas Sanja radi?

Ona je krajem 2018. godine postala sportskom direktoricom Plivačkog kluba Primorje, a sada radi ono što su njoj drugi radili. Pomaže i savjetuje mlade plivače i plivačice kako da napreduju i naprave ono što je ona sve postigla u karijeri. Ili barem pola toga.

- Jako sam zadovoljna, jer nije jednostavno nakon 25 godina izaći iz vode i ući u ured i raditi nešto drugo. Jako sam se brzo snašla. Zajedništvo mora postojati kako u obitelji tako i u sportu da sve može jako dobro funkcionirati. Bilo mi je lako jer sam imala kolegice koje su me dobro uputile u problematiku, sve u svemu jako sam zadovoljna - rekla je Sanja za 100posto.

Zdravlje je danas sjajno, no Sanja se i dalje s knedlom u grlu prisjeća dana koji su joj bili najteži u karijeri.

- Suze su bile na svakodnevnoj bazi, pucala sam te dvije godine. Trebalo je vremena da se sve to dovede u red. I da sebe dovedem u red.

Unatoč brojnim nedaćama koje su je pogodile tijekom života, ona je svoj cilj ostvarila. Postala je jedna od najboljih europskih plivačica svih vremena, Europsko prvenstvo je osvajala čak četiri puta zaredom, a svjetski rekordi padali su kao od šale. 

Njoj je najveći protivnik bio život. Tukao ju je bespoštedno od početka, no ona je uvijek našla način kako da se obrani i da ga pobjedi. Surov i drzak, kakav i je, nije imao šanse protiv one male luckaste Sanje koja je po hladnim dubrovačkim bazenima plivala u pokidanom kupaćem kostimu.

Prošla je veliku bitku u životu, no ona je svoje napravila i s mirom se može pogledati u ogledalo u svome uredu u Rijeci. Plivačica koja je toliko toga dala hrvatskom plivanju, i napravila ono najvažnije. Pobijedila je životnu bitku...