Samo pobjede: Nikad nije bilo teže, ali i dalje ovisimo o sebi

Prva tri hrvatska koraka u Švedskoj otišla su u pravom smjeru. Ali, ruku na srce, drugačije nije ni smjelo biti, ipak su se ta tri koraka zvala Rumunjska, Alžir i Australija. Sve nakon toga otišlo je na stranu na koju baš i nije trebalo, ondje gdje baš i nismo planirali da ćemo završiti. S jednim bodom za drugi krug.

Srbija je morala pasti, Hrvatska je kvalitetnija i bolja, ali to ovoga puta ništa nije značilo. Na kraju smo morali spašavati i taj jedan bod, biti sretni što smo barem do njega došli. Unatoč Duvnjakovoj stativi iz kontre, unatoč onoj posljednjoj minuti i nešto u kojoj smo imali meč-loptu.

- Ništa, sad moramo dobiti Dansku. Moramo! - odlučno je rekao Slavko Goluža nakon Srbije.

Da, morali smo, ali nismo. Protiv 12.000 pomalo iritantnih "pljaskača" na tribinama i one dvojice koja su neumorno punila Hrvatsku mrežu, Hansena i Sondergaarda, nije išlo. Nije ni moglo ići bez učinka golmanskog dvojca, u večeri koja je obojicu bacila u depresiju.

- Ne mogu vjerovati da se obojici dogodi ovakav dan - požalio se Marin Šego, koji je do 58. minute bio za dvije obrane bolji od cimera i prijatelja Alilovića.

Ali to i nije neki kompliment, budući da Mirko nije obranio apsolutno ništa. I može se tu govoriti o obrani, može netko reći i da je "drugačije to izgledalo dok je Lino bio tu", ali činjenica je da ni pet izbornika ne mogu obraniti ono što bi trebali golmani. A bez golmana je teško dobiti i puno neozbiljnije momčadi od Danske. Koja se ovdje u Švedskoj osjeća kao da je doma, koja je snažna i moćna, koja je jedan od favorita za zlato...

I što sad? Imamo jedan bod za drugi krug, Danci imaju četiri, Srbi jedan, svi ostali po dva. Kad smo već mi svoje šanse propustili, barem su Šveđani igrali za nas. Zaustavili su Poljsku, uzeli im dva boda i otvorili nama šansu. Nikad, baš nikad od 2003. na ovamo, nismo imali manju zalihu nakon prvog kruga, uvijek smo ili jedanput izgubili ili jedanput odigrali "iks". Ovoga puta jedan "iks" je sve što smo ulovili, a opet imamo šansu. I ovisimo o sebi samima.

U nekim raspletima mogli smo ovisiti o "skandinavskoj kuhinji", o ogledu Šveđana i Danaca koji bi bio vrlo vjerojatno sve prije nego sportski. No situacija se rasplela tako da je sve u našim rukama. A dok je tako, sve se čini mogućim. Dobije li Hrvatska u drugom krugu Argentinu, Švedsku i Poljsku, bit će u polufinalu.

- Moramo dobiti, moramo - opet je ponovio Goluža nakon Danske.

Da, opet moramo! Ovoga puta valjda i hoćemo, iako put neće biti lagan. Sva tri protivnika su, barem se tako čini, po mjeri. Ali vrijeme je da se Hrvatska konačno probudi. I počne igrati ono što se od ove momčadi očekuje. Golmani prije svih, bez njih neće ići, ali nisu jedini. Ima tu još jako puno prostora, a tu se mora "javiti" i izbornik.

Možda je još rano za kritike, ali i Goluži vrijeme teče. Doživio je prvi poraz u izborničkoj karijeri, dogodi li se i drugi u iduće tri utakmice, "projekt Švedska" neće biti uspješan. Mogu čelnici saveza naglašavati da je važno biti među sedam, doći u šansu za odlazak na Olimpijske igre, ali navikli su nas na puno više. I zato nacija očekuje puno više. Srećom, sve je u našim rukama. A još se i Balić dobro odmorio u drugom poluvremenu ogleda s Dancima...