Soudani: Ovo mi je najdraži trenutak u klupskoj karijeri

Do prije samo par mjeseci gledao je kako otići iz Dinama. Porazi od bečke Austrije i Aalborga bacili su Alžirca Arbija Hilala El Soudanija u očaj. Došao je u Dinamo igrati Ligu prvaka, a do nje nije mogao. No sinoć se sve promijenilo.

- Ne sjećam se kad sam bio ovako sretan. Dosanjao sam Ligu prvaka, ovo mi je prvi put da je igram. Kad sam vidio djecu sa zastavom Lige prvaka na centru, himnu, tu toliko poznatu melodiju, naježio sam se. Zbog toga sam došao u Dinamo, sretan sam kao malo dijete - rekao je Soudani.

Kad je došao, igrao je kao da je s drugog planeta. No kako je vrijeme prolazilo, polako je Soudani kopnio, vidjelo se da je drukčiji, tužan. Nakon Arsenala bio je to Soudani kakvog nikada niste vidjeli. Gotovo na rubu suza.

- Najdraži trenutak karijere mi je kad sam s Alžirom izborio plasman na Svjetsko prvenstvo. Taj dan nikad neću zaboraviti. Ovo je drugi put u sportskoj karijeri da sam tako sretan. Ako mi je odlazak na SP bio najdraži trenutak reprezentativne karijere, onda je pobjeda protiv Arsenala najdrži dio klupske - rekao je Alžirac, kojeg su ispred stadiona čekali prijatelji.

Ušao je u auto, sjeo na suvozačko mjesto, spustio prozor i mahao. Mahao je svima, navijačima, zaštitarima... Takvu sreću odavno nismo vidjeli.

- Ne samo sreću, nego i borbu. Tako se bori za svoj klub - dodao je iz svoga automobila Soudani.

I doista, javljali su se svi. Od bivših trenera do igrača. Čestitao je Joško Jeličić, javio se Luis Ibanez, Marko Mlinarić... Svi su osjetili da je ovo večer koja će se teško ponoviti. Pa i da se više nikad ne ponovi, vrijedilo je biti dio veličanstvenih 90 minuta u kojima se nije znalo tko je David a tko Golijat. Naravno da poraženi ima pravo na ljutnju. Tako je rekao Wenger da “crveni karton nije postojao”, a da je “gol bio iz zaleđa”. I to je praktički bilo sve što je rekao. Zapravo, na kraju je zastao i dodao:

- Bilo je i naše krivice. Upozoravao sam da je Dinamo opasan. Jako opasan.

Neka na tome sve i završi. Lijepo je čuti kad jedan od najboljih svjetskih trenera za jednu hrvatsku momčad kaže da je opasna. I pritom to doista misli. Uostalom, osjetio je koliko je Dinamo opasan na svojoj koži. A tada najviše boli...

Ni dva sata nakon utakmice društvo iz lože nije se razilazilo. Skupocjene butelje dolazile su jedna za drugom, pola sata nakon ponoći konobari su ih unijeli još tridesetak. Noć je bila mlada, a trebalo je ovo pošteno proslaviti.