Srpski olimpijski junak: 'Došao sam u rodni Split i zaplakao. Još se sjećam rata, sirena i pucanja'

Damir Mikec (37) osvojio je srebro za Srbiju u streljaštvu na OI u Tokiju. Medije u regiji je tada zaintrigirao podatak da je Mikec rođeni Splićanin, no on je tada samo kratko odgovorio da je otišao iz Dalmacije 1991. zbog dobro poznatih razloga. Sada je za Kurir  detaljno opisao djetinjstvo i okolnosti u kojima je njegova obitelj napustila rodni grad.

POGLEDAJTE VIDEO: Doček Tina Srbića nakon srebra na OI

Pokretanje videa...

VIDEO

Doček Tina Srbića | Video: 24sata/pixsell

- Rođen sam u Splitu, ali to je tada bila Jugoslavija. Pa i Tesla je rođen na tom području, ali u tadašnjoj Austrougarskoj. Što, recimo, da nas za sto godina osvoje Kinezi, i ja se, recimo, tad rodim? Ispalo bi da sam rođen u Kini! To je bila jedna država, tako je bilo, to ne može se promijeniti. Evo, baš prijee neki dan naletim na još jedan članak o sebi i ovo malo i komično postaje. Prvo su me htjeli prisvojiti Hrvati, jer sam rođen u Splitu, a evo sada hoće i Slovenci - napisao je u članku za Kurir.

Mikec je opisao kako mu je očeva obitelj iz Slovenije. I otac i djed su bili oficiri JNA s brojnim prekomandama. Otaci majka su dobili dva sina, Damirovu stariju braću i u Split se obitelj preselila iz zdravstvenih razloga. 

-  To je bilo sredinom sedamdesetih godina i oni su imali malih problema sa zdravljem, da li bronhitis ili astma, i postojala je opasnost da to pređe u teži oblik. Zato su im preporučivali morski zrak i klimu. Baka i djed su prodali vikendicu na Cresu i preselili su se u Kaštela kod Splita i onda je tata pokušao da spoji dobro i korisno, pa je tražio prekomandu u Split, da svi budu zajedno. To je i dobio i 1980. se sele u Split. Mnogo im se svidjelo tamo, zaista je prelijep grad. Tu je i more i otoci okolo, pa je tata rekao: „To je to, više ne mrdam nigdje.“ Imao je čak plan da kupi jedrilicu od 15 metara, da obiđemo sve otoke. I onda su odlučili da imaju još jedno dijete za stare dane i tako sam se ja rodio kao jedino planirano dijete - piše Mikec.

Opisao je kako su Split napustili 1991. posljednjim grčkim brodom otišli i utočište našli u Herceg Novom. No djetinjstva u Dalmaciji se živo sjeća.

- Sjećam se ja u Splitu i rata, aviona koji nadlijeću glavu i brodova koji su pucali sa mora na grad, kad se čulo ono bum-bum-bum. Čim se čuju sirene, gasilo se svjetlo i išlo pod stol. To mi je onako bilo najružnije iz mog odrastanja. Kao klinac sam volio skateboard. Imali smo u Splitu stepenice sa nagibom da mogu da idu kolica, pod 45 stupnjeva, bile su velike, široke kao dva veća stola, ali i male. Spuštali smo se tako na tih četiri-pet kaskada. Sjećam se i padova, roditelja koji su se protivili tome. Nervirali smo i susjeda i onda nas je on polivao lavorom vode, pa smo bili skroz mokri. Ali bilo je to lijepo djetinjstvo, a bogami, bio sam dobar i u skateboardu.

DAMIR MIKEC Prvu medalju za Srbiju u Tokiju osvojio je - rođeni Splićanin!

Prvi put sam se u Split vratio 2003. godine. I svega sam se sjećao iako sam otišao kad sam završio prvi razred i krenuo u drugi. Bio sam kod jednog prijatelja i iz centra grada sam došao do tog mog kraja Mertojaka, sjetio sam se i školskih dana, pa čak i nekih scena iz vrtića, recimo slikanje sa Djeda Mrazom... Imao sam uvijek veliku želju da se vratim, jake su bile uspomene i emocije. Otišao sam do osnovne škole, bilo je ljeto, raspust, a na ulaznim vratima spisak prvašića i sjetim se svojih prvih koraka, kako nas raspoređuju u vrstu kad smo ulazili u školu razred po razred i pogledam nazad u moju zgradu i tada kreću suze... Sjeo sam na klupu i plakao ko kiša. Tu sam se ispraznio i to je bilo baš mnogo emotivno, pogotovo što je tada i moja majka preminula. Sve se bilo skupilo. Ipak je to bio dio našeg života i tamo više nemamo nikoga. Imam jednog druga iz prvog razreda, Marina, s kojim se čujem i dalje. Ostalih se manje-više sjećam kroz maglu - zaključio je priču o splitskom dijelu života Mikec u Kuriru.