Titu smo dali zlatnu medalju, on nama darovao zlatne satove

Na današnji dan prije točno 50 godina košarkaška reprezentacija Jugoslavije pobijedila je u Ljubljani reprezentaciju Sjedinjenih američkih država 70:63 i tako kolo prije kraja osigurala naslov svjetskog prvaka. Bila je to prva svjetska zlatna medalja bivše reprezentacije, a to što je osvojena na domaćem terenu dodatno je pobudilo euforiju među navijačima.

Bila je to prekretnica koja je košarku uvrstila uz bok do tada najpopularnijem sportu  - nogometu - a nedugo potom postala je i sport broj jedan kada su u pitanju uspjesi i medalje s velikih natjecanja. Nakon ljubljanskog zlata košarka je uvrštena na TV program, dvorane su redovito bile pune, a po gradovima su nicali košarkaški tereni. Zlato iz Ljubljane bilo je pokretač košarkaške priče koja je trajala sve do EP u Italiji 1991. godine, zadnjeg velikog natjecanja pod zastavom bivše države...

Inače, pripreme za Svjetsko prvenstvo u Ljubljani trajale su mjesecima, izbornik Ranko Žeravica igrače je vodio i na zimske pripreme u Austriju, gdje su nabijali kondiciju i snagu. U generalki prije početka prvenstva razbili su selekciju stranaca koji su igrali u Italiji s četrdeset koševa razlike i na prvenstvo stigli kao favoriti, uz bok Amerikancima i Sovjetima.

Pored reprezentacije Jugoslavije koja se kao domaćin plasirala direktno, na završni turnir u Ljubljanu kroz kvalifikacije igrane u obnovljenim i izgrađenim dvoranama u Splitu, Karlovcu i Sarajevu, plasirale su se i reprezentacije Sjedinjenih američkih država, Sovjetskog saveza, Čehoslovačke, Brazila, Italije i Urugvaja.

Na prvi susret otvaranja prvenstva između Jugoslavije i Italije stigao je i pokrovitelj natjecanja, tadašnji predsjednik Josip Broz Tito, koji je generalnog sekretara FIBE Williama Jonesa odlikovao 'Ordenom jugoslavenske zastave sa zlatnim vijencem' za posebne zasluge i razvoj košarke, a istom zgodom je njemu Stane Dolanc navodno obećao kako će mu na rođendan dovesti reprezentativce sa zlatnim medaljama oko vrata.

U prvom susretu bilo je dosta muke s Italijom, što zbog treme, što zbog važnosti susreta nikako se nisu mogli odvojiti, ali je Krešimir Ćosić uzeo stvari u svoje ruke i praktično sam riješio utakmicu.

- Mi smo se jako dugo pripremali za to prvenstvo i došli smo toliko spremni da smo mogli odigrati dvije utakmice za redom. Bili smo svjesni naše snage, a nakon što smo pobijedili Italiju u prvom susretu i probili psihološku barijeru, sve nam se otvorilo, pogotovo uz sjajnu podršku s tribina – prisjetio se Nikola Plećaš.

Dvorana Tivoli na svakoj je utakmici bila krcata, navijači su na nogama od prve do zadnje minute bodrili svoje ljubimce, pa su u fantastičnoj atmosferi padali redom Brazil, Čehoslovačka, Urugvaj... Zahvaljujući iznenađujućim pobjedama Brazila nad Sovjetima i Italije nad Amerikancima, Jugoslavija je dobila priliku pobjedom nad Amerikancima kolo prije kraja osvojiti zlatno.

Na današnji dan u velikom ogledu to im je pošlo za rukom, zahvaljujući prije svih Ćosiću i Skansiju, koji su carevali pod obručima. Nakon utakmice igrači su se satima probijali iz dvorane do autobusa koji ih je trebao odvesti do hotela Golf na Bledu gdje su bili smješteni, a sutradan, jedva da su se 15 minuta prije zadnjeg ogleda sa Sovjetskim savezom uspjeli probiti do dvorane od razdraganih navijača. Utakmicu su izgubili, ali ona nije imala nikakvog rezultatskog značaja.

- Teško je i opisati euforiju koja je tada vladala, nismo se mogli nigdje maknuti a da se oko nas ne bi skupila velika masa ljudi, svi su nam željeli čestitati, pozdraviti nas. Ljubljana je u pravom smislu bila prekretnica koja je košarku i košarkaše učinila poznatima i priznatima... - prisjetio se Rato Tvrdić i dodao:

- Sutradan smo posebnim zrakoplovom odvedeni na prijem kod Tita u Beograd, gdje smo mu poklonili zlatnu medalju, a on nama zlatne Schaffhausen satove s posvetom.

Na žalost, taj veliki uspjeh prekrila je prašina zaborava, u Hrvatskoj se nitko danas više i ne sjeća te zlatne medalje, premda su je među ostalima iskovala šestorica hrvatskih košarkaša, štoviše, osim Jelovca koji je ulazio s klupe, petorka kojom je izbornik Ranko Žeravica najčešće počinjao utakmice bila je Plećaš, Tvrdić, Šolman, Ćosić i Skansi.

- Naravno da smo svi skupa žalosni što su svi naši uspjesi i medalje zaboravljeni, ne samo ona iz 1970., nego i sve ostale. Ponekad mi se čini da čelni ljudi hrvatskog sporta i košarkaškog saveza smatraju da je sve počelo 1992. godine u Barceloni, ali to naravno nije istina. Tko zna, da nije bilo nas, možda ni tog uspjeha iz Barcelone ne bi bilo. Košarka se igrala i prije, i to jako dobra košarka, i po meni je sramota da nigdje nema ni spomena na nas koji smo bili nositelji reprezentacije u to vrijeme – kazao je Damir Šolman, koji je na EP, SP i OI osvojio čak 7 medalja.

Najboljim igračem prvenstva žiri je proglasio Petra Skansija, no nagrada je nekim čudom uručena Sergeju Bjelovu iz Sovjetskog saveza. Dojam je pedeset godina  kasnije da Skansiju teže pada što su on i njegovi suigrači pali u zaborav, nego što mu je Bjelov 'oteo' prestižni naslov.

- Dovoljno je doći u prostorije HOO u Zagrebu i pogledati fotografije po zidovima. Nema nigdje nijednog sportaša prije 1990. godine. To je po meni degutantno. Znamo i kako je sve to počelo, tko je bio prvi predsjednik HOO-a.... Mogao je to na neki način inicirati i i pokojni predsjednik Tuđman – nije, mogli smo i mi sportaši dignuti svoj glas – nismo... Žao mi je što se sve te silne medalje i uspjesi guraju pod tepih zaborava, kao da su ih osvojili neki stranci, a ne mi – žalostan je Skansi, u čijem je mandatu pomoćnika Ministra sporta ustanovljena i 'sportske mirovina' za sve nositelje odličja s velikih natjecanja, iako su iz HOO-a predlagali da se to odnosi samo na sportaše koji su branili boje reprezentacije od neovisnosti.