Trebao je biti novi Messi, ali bolest ga je nogometno uništila

Bojan Krkić dobro je poznato ime svim ljubiteljima raznih izdanja Football managera. Ili barem najzagriženijim fanovima FC Barcelone, katalonskog nogometnog diva. Nekada su govorili o 900 golova postignutih u mlađim kategorijama natjecanja, nekada su mu tepali "novi Messi", ali sada ga se tek rijetko spomene. Osim u kontekstu nikad ostvarenog potencijala. Što je pravi razlog Bojanovog lutanja po klubovima i ligama? Zašto ne zabija golove kao na traci u Barceloni, već igra za Montreal u MLS ligi.

- Imam problem. Volim nogomet. Taj sport mi je život - otvoreno je on ispričao u razgovoru za britanski Guardian.

Igrao je u najvišim sferama klupskog nogometa, preko španjolske, talijanske i engleske lige, Lige prvaka pa do međunarodnog nogometa. Cijelo to vrijeme su ga pratili napadaji anksioznosti. Cijelo to vrijeme nitko nije imao razumijevanja za tu jednostavnu činjenicu. S vremenom se uspio boriti protiv anksioznosti, a najviše mu je pomogla engleska liga gdje je igrao za Stoke.

- Osjećao sam se kao da sam se vratio nogometu kakav je nekad bio, bez društvenih mreža. Kad je nogomet bio nogomet - kaže on. 

- Morate se truditi da ne utječe na vas, ali nije uvijek lako. Nama malo osjetljivijima treba dobar štit. Nogometaši su jako mladi i jako izloženi. Čak i igrači mlađi od 15 godina imaju Twitter i vjerujem da dobivaju uvrede. Gadno je to, a istovremeno baca ljagu na nogomet i društvo.

Možda se čini da je prošao čitav vijek otkako je Bojan prvi put dospio u prvu momčad slavne Blaugrane, a on ima 30 i pred njim je još nekoliko sezona igranja profesionalnog nogometa. Kad je, nekoliko tjedana nakon sedamnaestog rođendana zaigrao za Barcelonu, srušio je rekord najmlađeg igrača prve momčadi koji je do tad držao Leo Messi.

- Sve se dogodilo tako brzo. Nogometno gledano je sve bilo odlično, ali ne i na osobnom planu. Morao sam živjeti s tim usporedbama. I sada mi govore da se moja karijera nije razvijala kako je treba. Pa ako je usporedite s Messijevom, onda i nije. Ali ljudi ne znaju toliko toga... Na Europsko prvenstvo u nogometu 2008. godine nisam išao zbog problema s anksioznošću, a govorili smo da idem na odmor. Zvali su me na utakmicu protiv Francuske, moj prvi nastup za španjolsku reprezentaciju, i pričali smo da imam gastroenteritis, a imao sam napadaj anksioznosti. Nitko o tome ne želi pričati. Nogomet jednostavno nije briga.

Kad je imao samo 17 godina, prisjeća se Bojan, sve se odjednom promijenilo. U lipnju je otišao na svjetsko prvenstvo mladih reprezentacija i kad se vratio svi su znali tko je on. Nekoliko dana kasnije prvi put je zaigrao u "pravoj" Barceloni. Tri ili četiri dana kasnije je igrao u Ligi prvaka, pa je zabio prvi gol za Barcelonu. U veljači su ga zvali iz španjolskog nogometnog saveza da nastupi za reprezentaciju i tako sruši sedamdesetak godina star rekord najmlađeg igrača.

- Isprva je sve u redu, ali u jednom trenutku ti se glava napuni stvarima i tijelo kaže dosta - prisjetio se Bojan. 

- Sve je bilo OK dok nisam došao u svlačionicu prije utakmice s Francuskom. Odjednom sam osjetio vrtoglavicu i paniku pa su me polegnuli na klupu fizioterapeuta. Bilo je to prvi put, ali imao sam slične epizode i kasnije. Imaju lijekovi, psihološki tretmani za uklanjanje barijera koje sami postavite. Trajalo je od veljače pa sve do ljeta. Svi u savezu su znali. Fernando Hierro mi je slao poruke svaki tjedan da me pita kako sam i dan prije objave ekipe za prvenstvo su me nazvali da mi kažu da će me pozvati. Bio sam u autu i išao na trening. Rekao sam da me užasno boli odluka, ali da moram odbiti. Kad sam došao na Camp Nou me dočekao Carles Puyol. Rekao je da će biti uz mene cijelo vrijeme. 'Puyi, ne mogu.' Bio sam na lijekovima, baš sam bio na rubu. I idući dan vidim naslov 'Španjolska zove Bojana, a on odbija'. Ubilo me to jer zvuči kao da me nije briga. I danas me ljudi pitaju zašto nisam išao.

Prošle su godine od tog događaja, Bojan Krkić je danas desetljeće stariji, nekoliko klubova i sijaset liga je promijenio, ali jedna stvar je ostala konstantnom.

- Volim nogomet i nitko mi to ne može oduzeti. Ponosim se svojom karijerom, ponosim se svojim životom. Postoje i neki teški trenuci, ali moram biti snažan. Uvijek ću voljeti nogomet, uvijek. Još sam mlad, uživam igrati i nemam nikakvu namjeru prestati.