Sport

Komentari 58

'Trening, misa i šetnja s Rozom i dalje su moj dnevni ritam...'

'Trening, misa i šetnja s Rozom i dalje su moj dnevni ritam...'

Kako godine prolaze intenzivno razmišljam i o životu u sportskoj mirovini. Ali ovo vrijeme u kojem danas živimo je izuzetno komplicirano i izazovno, nitko ne zna što nam nosi svaki novi dan, kaže nam Blanka Vlašić

Božićno vrijeme svakoga vjernika ispuni posebnim osjećajima, pa tako i sportaše među kojima je također jako puno praktičnih vjernika. Jedna od njih je i naša proslavljena visašica Blanka Vlašić (37), koja je u vjeri pronašla jednu posve drugačiju dimenziju života od onoga kojeg je vodila ranije, kada je bila samo atletičarka.

Blanka danas i Blanka od prije deset godina definitivno nije ista osoba, danas je puno zrelija i puno realnije prihvaća svijet oko sebe i sve što joj se događa, pa tako i probleme s ozljedama koje je već dugo drže podalje od natjecanja i letvice, kao i od snova da će jednom ipak preskočiti magičnu granicu od 209 centimetara...

Prošlo je već pune četiri godine od Blankinog zadnjeg skoka u finalu Olimpijskih igara u Rio de Janeiru. Skoka preko ljestvice postavljene na 197 centimetara koji joj je donio brončanu medalju, njeno deseto odličje. Blanka u kolekciji ima pet zlata, tri srebra i dvije bronce, a ovu zadnju broncu osvojila je pod injekcijama protiv bolova, vidno šepajući i na rubu odustajanja. Zadnje četiri godine Blanka se muči s ozljedom, radi zamjenske treninge i razmišlja što i kako dalje. Mučenje traje predugo, ne samo zadnje četiri godine, Blanka već deset godina stišće zube prije svakog skoka i skače unatoč bolovima.  

Kako gledaš na ovih desetak godina mučenja s ozljedom i pauzama u kontekstu cijele karijere i prvih desetak čudesnih godina?

- Godine upornosti kroz ozljedu su mi donijele dva svjetska srebra i olimpijsku broncu, tako da ne žalim sto nisam odustajala. S druge strane, bol me jako iscrpila. I psihički, i fizički, jako teško se nositi sa saznanjem da ne možeš dati ono što objektivno možeš.

Bila si na centimetar do svjetskog rekorda Stefke Konstantinove, bi li ova današnja Blanka u tijelu one Blanke od prije deset godina preskočila svjetski rekord?

- Teško je to reći, ali ako ništa, mislim da bih svakako imala puno više šanse.

Što bi ova današnja Blanka savjetovala onoj Blanki?

- Da pronađe vrhunskog fizioterapeuta i svakodnevno radi s njim. I prije i poslije treninga. Vjerujem da bi na taj način barem odgodila, ako ne i potpuno izbjegla ozljede koje su mi ograničile karijeru i zaustavile me na domak rekorda.

Kako je sa zdravljem danas, treniraš li, koliko ozbiljno...?

- Zdravlje je standardno, ni bolje ni lošije nego prije. Treniram svakodnevno, ali poštujem svoje tijelo i dokle mi ono da, do tu i idem. Ne idem preko boli.

Uhvatiš li se ponekad u razmišljanju o kraju karijere?

- Naravno, što godine više prolaze sigurno da intenzivno razmišljam i o životu nakon što se povučem u sportsku mirovinu. Ali ovo vrijeme u kojem danas živimo je izuzetno komplicirano i izazovno, nitko ne zna što nam nosi svaki novi dan i teško je donositi neke velike odluke u takvoj situaciji. Vidjet ćemo, već dugo nisam skakala, i upravo zbog tolike pauze nema ni potrebe žuriti s odlukom. Zbog korone se u narednih par tjedana ili mjeseci i onako ništa ne može niti hoće promijeniti.

Kako se uopće nosiš s izazovima korone, kako fizički tako i psihički?

- U početku mi je bila veća panika nego danas, sada sam se navikla na ovo što se naziva "novo normalno".  Brinem o fizičkom zdravlju kao i do sada, a mir zadržavam tako što ne čitam portale, osim kad se radi o nužnim informacijama koje se tiču osobne zaštite i zaštite drugih. Razlučujem ono na što mogu, od onoga na što ne mogu utjecati, i nastojim se ne trošiti na nepotrebne stvari, na ono na što ne mogu utjecati.

blanka vlašić

Kako si kratila vrijeme u izolaciji i bez izlazaka, možeš li preporučiti neku knjigu, seriju, film...?

- Uglavnom na duge šetnje s mojim psom, mješankom Rozom koju sam udomila prije godinu dana iz azila, i na druženja po kućama, naravno, uz pridržavanje svih potrebnih mjera zaštite. A imala sam i svakodnevni podcast s fra Antom Vučkovićem "Susret u riječi". Nije mi bilo dosadno.

Što ti najviše nedostaje, natjecanja, izlasci, druženje s prijateljima...?

- Pa... ništa. Ok sam. Ne razmišljam o onome što mi je u ovom trenutku nedostupno i o onom što ne mogu raditi. Nema smisla.

Odlaziš li redovno u crkvu ili zbog cijele ove situacije oko korone ipak ponekad izabereš molitvu kod kuće?

- Ako ne stignem na misu radnim danom, to nije zbog korone, već zbog moje loše organizacije. Ali nastojim biti redovita. Svakodnevna misa mi daje sigurnost da ću se barem jednom na dan posvetiti onom što mi je najvažnije.

Za kršćane je najveći praznik Uskrs, no mnogi upravo Božić doživljavaju najvećim kršćanskim praznikom zbog svega što se u to vrijeme događa. Kako gledaš na to?

- Ne volim tu podjelu na najdraži i manje drag blagdan. Sve je povezano i ne ide jedno bez drugoga. Svakako treba odijeliti iščekivanje i proslavu Božica na kršćanski način i način na koji danas to svijet čini. Najlakše je probuditi emocije lijepim pjesmicama i ukrasima, ali ako te izvanjski znakovi ne natjeraju na korjenitu promjenu, one zapravo nemaju nikakvu svrhu. A Kristov dolazak zahtijeva upravo to, temeljitu pripremu siromašne slamnate štalice koja simbolizira moje srce za Otkupiteljev dolazak. To su jako ozbiljne stvari.

Imaš li neki poseban ritual za Badnjak i Božić?

- Uvijek je to bila polnoćka i druženje u krugu najdražih, pa ni ove godine nije ništa drugačije.

Što bi poželjela najprije sebi i obitelji, ali i svim ljudima za ovaj Božić?

- Vrijeme koje mi je dano je kratko i neizvjesno. Voljela bih naučiti biti prisutna u svakom trenutku, živjeti puninu bez razmišljanja o onome što je bilo i o onome što će biti. S godinama sam sve vještija u tome, ali i danas mi još puno toga "prolazi kroz prste". To želim i sebi i svima drugima.

Iznenađuje li te brat Nikola koji krupnim koracima ide prema još jednom iskoraku u karijeri i što od njega očekuješ?

- Potajno sam uvijek znala da je on sposoban za velike stvari, tako da me ne iznenađuje njegov uspjeh. Ali da se radujem kao malo dijete svakoj njegovoj dobro igri, svakom golu i svakoj pobjedi, to sigurno. Bez obzira na godine i na uspjehe, on će zauvijek ostati moj mali brat, a ja njegova starija sestra.

Najčitaniji članci