'U čamcu rušimo i stereotipe! Bila sam Miss, volim se srediti'

Zgodne, mlade i uspješne. Blizanke Ivana i Josipa Jurković (20) budućnost su hrvatskog sporta. Naše veslačice bile su 2017. europske i svjetske juniorske prvakinje u četvercu bez kormilara (s Brunom Milinović i Izabelom Krakić), a sad su sestre spremne za nove izazove.

Već 2020. godina sestrama Jurković nudi nove nastupe na seniorskom Svjetskom prvenstvu, Svjetskom kupu, ali i mogućnost nastupa na Olimpijskim igrama u Tokiju. No kako je sve počelo?

- Prvo smo pet godina trenirale rukomet, a onda na nagovor jedne prijateljice prešle na veslanje. I tu smo već poslije dva mjeseca, na našoj prvoj regati osvojile medalju. Svidjelo nam se i ostale smo u tom sportu - kaže nam Josipa, dok Ivana nastavlja:

- Znamo da veslanje nije toliko popularno među ženama, ali i tu ima iznimaka kao što smo sestra i ja. Kada smo ozbiljnije ušle u taj sport, znale smo da je tu teško biti popularan kao u rukometu, već da moramo napraviti velike stvari kako bi se čulo za nas. Onda smo 2017. godine postale europske i svjetske prvakinje, to je bilo - čudo, a najbolje što se poslije toga puno cura upisalo u veslanje.

Ivana je odmah nastavila...

- Želimo što bolje promovirati veslanje, ali dokazati drugim curama kako brojni stereotipi oko žena u veslanju nisu točne. Postoje priče prema kojima će se cure jako raširiti ako će se baviti time, pa izgledati kao muškarci, ali to doista nema veze s vezom.

 
A što vas je toliko privuklo veslanju?

- To što smo nas dvije praktički od 0 do 24 zajedno, u dvojcu na pariće nadoknađujemo jedna drugu, uvijek ćeš za sestru dati i više od maksimuma. OK, rukomet je timski sport isto, ali ovdje smo u čamcu samo nas dvije, a kada mi skupimo glave, onda možemo jako puno - tvrdi Josipa.

Ivana i Josipa su vrlo bliske, no bude li među njima ponekad i svađa?

- A gledajte, uvijek bude prigovora i svađe, ali mi se znamo 20 godina, sve smo u životu prošle skupa. Nekada jednoj prekipi, pa se ispuše na drugoj, ali to nije ništa ozbiljno. Znamo se i posvađati na treningu, no već nakon dvije minute smo opet sestre i najbolje prijateljice - poručuje Josipa, a Ivana dodaje:

- Nikada se ne svađamo na regatama, to stvarno ne bi imalo smisla. Ma na natjecanjima moramo biti kao jedna, samo tako možemo do sjajnih rezultata.

Odmah se nadovezala Josipa...

- Ako i ne ostvarimo željeni rezultat, uvijek smo obje krive, ne može krivnja za neuspjeh biti samo na jednoj od nas.

Josipa je glasnija, nju se više sluša u čamcu...

- Prvo sam ja pet godina bila štrokerica, sada smo se zamijenile.  Josipa puno bolje poteže od iza, dok ja imam duži zaveslaj. I to nam sada jako odgovara. Ciljevi ove sezone? Želimo nešto napraviti sljedeće godine na seniorskom SP-u, a ako budemo dobre u ožujku, onda nam se nudi prilika za nastup u Svjetskom kupu, pa da vidimo gdje smo u odnosu na iskusnije cure. I onda ćemo znati hoćemo li se ozbiljnije spremati za Olimpijske igre u Tokiju ili za Svjetsko prvenstvo - priča nam Ivana.

A dvije Velolučanke nisu imale lagan put, već sa 16 godina morale su rodnu Korčulu zamijeniti Zagrebom...

- Strašno sam ponosna na to što smo sa 16 godina napustile otok, došle u Zagreb, pa 2017. napravile taj veliki rezultat. Bilo je puno ljudi na Korčuli koji nisu željeli da uspijemo, to je tako na otocima, bilo je i zle ljubomore. Na Korčuli nismo imale uvjete kao u Zagrebu, a na kraju smo stigle do svjetskog zlata - tvrdi Ivana.

Kakva je danas situacija na Korčuli, je li se što promijenilo?

- Je, kada smo postale europske prvakinje, svi su nas počeli voljeti i obožavati. Kao i poslije zlata sa Svjetskog prvenstva, od tada kao da svi gledaju drugačije na sestre Jurković. Veslanje ima dugu tradiciju na Korčuli, ali od Perice Vlašića koji je harao još u vrijeme Jugoslavije, na otoku nije bilo pravih veslačkih rezultata. Sve do nas koje smo postale prvakinje - kaže Josipa, dok Ivana kaže:

- Ma uvijek je bilo i dobrih ljudi koji su bili uz nas, njima hvala od srca. I naša načelnica nam je organizirala lijep doček poslije EP-a, bila je to prava fešta, skupio se cijeli otok, to je bilo velik rezultat za obične cure s Korčule. Uostalom, načelnica Katarina nas zove redovito, ali nažalost ima i onih koji bi radije da nismo uspjele.

Dvije sestre u karijeri su se nabrale medalja, redovito ih skupljaju gotovo sa svih većih natjecanja...

- Sve medalje su doma u vitrini, čuvat ćemo ih do kraja života. Mnogi nas zezaju da bismo ih mogle prodati, sigurno bismo imale više novca, ali nijednu medalju ne bih mijenjala za sav novac svijeta. Teško je ozbiljnije zaraditi od veslanja, jedino ako ste top razina kao braća Sinković. Ako se natječete samo na državnoj razini, onda jako teško - poručuje Josipa.

Kakav je vaš 'radni' dan? Kada ustajete, koliko trenirate, kada idete u krevet?

- Budimo se u 6 sati, a jutarnji trening nam je u 7 ili 8, kako kada. Ovisi jesmo li na vodi, trčimo ili smo na Sljemenu. U klubu smo oko tri sata, odemo kući na ručak, pa ide drugi trening. Još navečer odradimo teretanu ili neku vrstu znojenja. Po danu treniramo dva-tri puta, ali kada smo na pripremama onda treniramo i četiri puta dnevno. Spavanje? To tek oko 22-23 sata, kada nam prođu najdraže serije, haha - jasna je Ivana, dok se Josipa ubacila i kaže:

- Uvijek gledamo 'Na granici' i 'Tri, dva, jedan - kuhaj', to se ne propušta.

A vaši sportski ciljevi?

- San svakog sportaša je nastup na Olimpijskim igrama, no idemo korak po korak. Sljedeće godine želimo što bolje odraditi SP, dobile smo priliku ići same u timu na veliko natjecanje. Mlade smo, imamo tek 20 godina, Olimpijske igre možemo dohvatiti i 2024. godine, ne žuri nam se. Cilj nam je biti u svjetskom vrhu - kaže Josipa, a Ivana dodaje:

- Stvarno imamo velike planove za novu sezonu, u veslanju je i jedna godina velika prednost, a mi se utrkujemo protiv cura koje imaju po 30-35 godina. Treba nam još iskustva.

Plašite li se kada da vašu sestru za koju godinu možda i neće više toliko zanimati veslanje?

- Ma nema šanse, obitelj nam je cijelo vrijeme velika podrška, pa nema šanse da bi odustale sada, kada smo praktički ispred cilja - tvrdi Josipa, a Ivana nastavlja:

- Mi smo sada kroz testove u reprezentaciji uspjele izboriti da veslamo zajedno, to nam je bio glavni cilj. Baš zbog toga, mi se znamo 20 godina, znamo što želimo, motivacija nam nikada nije bila problem. Puno razgovaramo, tako rješavamo i razne probleme. Tata nam je bio veslač, mama plivačica, dolazimo iz sportske obitelji. A da nije bilo njih, ne bi ni mi bile tu gdje jesmo. Zahvalne smo im na svemu i sigurno nećemo odustati.

Dvije sestre jedna su drugoj i najveća motivacija...

- Evo, nama je sada puno lakše nego kada smo u četvercu s Brunom Milinović i Izabelom Krakić stigle do zlata. Sestru bolje poznajem, znam kako će na što reagirati, vjerujemo si. Ponekad osjetite kako ona ne može više, pa potegnete i za nju - priča Josipa, a Ivana poručuje:

- Slažem se, sestra uvijek zna kada mi dođe kriza, samo poviče 'ajmo Ivana, ajmo sestro', odmah dobijem dodatnu snagu. Stvarno puno treniramo, ne želimo da nam jedan trenutak slabosti uništi taj silan trud. U veslanju glava i psiha igraju najveću ulogu, ne trebate vi biti fizički najjači ili odvaljivati stijene, već morate biti psihički pravi.

Jeste li upoznale braću Sinković? I imate li svoje uzore?

- Da, upoznale smo ih, oni nas podržavaju, a i čestitali su nam kada smo postale prvakinje. Sigurno da su nam i oni jedni od uzora, cijeli svijet zna za njih, vjerujem da ćemo i mi tako jednoga dana biti ženska posada u veslačkom vrhu - kaže Josipa, a Ivana je tu bila puno emotivnija:

- Meni je najveći uzor Josipa. Kada imamo testiranja uvijek smo jedna do druge, pa kada vidim da ona više ne može, ali stišće zube i ide naprijed, ma mene to nevjerojatno podigne.  Pa i ako mi tijelo tada ne dopušta, želim zbog nje povući još jače. Odlično se nadopunjujemo, ali ona je moj uzor.

A koje vam je do sada bila najljepše veslačko iskustvo?

- Tu bih izdvojila prvo naše SP u Poznanu. Bila nam je to prva seniorska godinama, veslale smo protiv puno starijih cura, to smo dosegle limit iscrpljenosti. Ne mogu vam opisati taj osjećaj kada date sve od sebe s osobom koja vam je sve na svijetu. Baš sam uživala tamo, zauvijek ću pamtiti taj Poznan - kaže Josipa.

Ivana se ipak odlučila za neko drugo iskustvo...

- Uh, meni je najdraža 2015. godina, sestra i ja smo nanizale sedam-osam naslova državnih prvakinja, a onda sam te godina ja malo psihički pala, izgubila se oko treninga. Jednostavno, dođe vam godina kada dođu i problemi. Nitko tada nije vjerovao u nas, u Zagrebu su nas dobivale cure koje smo mi ranije pobjeđivale i s po pola minute. Bližilo se novo državno prvenstvo, a meni se dogodio taj klik u glavi, i zagrizla sam jače nego ikad. Sestra me podržavala, ja sam se vratila u formu, i kada su svi priželjkivali naš pad kako bi nam se nasmijali u lice, mi smo opet bile prve. I sve ostavile za 15-ak sekundi. Bez obzira na sve medalje, to mi je najdraže natjecanje u karijeri.

Uz tolike obveze i pripreme, imaju li 20-godišnje veslačice vremena za privatan život?

- Nađe se vremena, ali se najčešće za to nema snage, haha. Kada stignu pripreme onda odemo na Peruču ili Skradin, u glavi su nam samo treninzi i spavanje. Oni najbolji prijatelji to razumiju, oni su uvijek uz nas - tvrdi Josipa, a Ivana dodaje:

- Tek kada smo otišle s Korčule vidjeli smo tko nam je pravi prijatelj, a tko nije. Gledajte, mi smo sportašice, imamo drugačije prioritete, ne možemo kao drugi vršnjaci izlaziti svaki vikend. Ma meni bi to dosadilo, odemo mi tri puta godišnje van, ali znamo svoj cilj. A što se tiče privatnog života, sve se može. Evo, Josipa već tri godine ima dečka, a to je dokaz da se može, zar ne?

A što cure rade u slobodno vrijeme?

- Nemamo ga puno, pa ga želim iskoristiti na najbolji način. Tata nam je pomorac, na brodu je po šest mjesecu, pa kada se vrati želimo biti s njim. Osobno, obožavam šminkanje, ponekad se znam zatvoriti kod kuće i raditi kojekakve 'tutoriale', odradim i malo modellinga ako imam prilike - jasna je Ivana.

Josipa pak i u slobodno vrijeme - trenira!

- Ja obožavam boksati, pa kada imamo pauzu, malo boksam. Inače, to i teretanu ne smijem previše prakticirati dok veslamo, ne smijemo se previše ukrotiti, ali uživam tome. I da, volim ići na ribe. Inače, volim pratiti UFC, zbog toga se znam i buditi tijekom noći.

Ivana se još dugo vidi u veslanju...

- Ma sigurno još 10-ak godina, a onda će doći vrijeme za obitelji, pa i neku drugu karijeru. No, ostat ću u veslanju, pa i kada budem stara baba, otići ću u čamac, napraviti jedan krug, onako sebi za gušt.

Kako je vašem treneru raditi s vama, što mislite?

- Iskreno, ja nikada ne bi trenirala cure, tu čim nešto napravite krivo, odmah izbije 3. svjetski rat - kaže sa smiješkom Josipa, a Ivana kaže:

- Haha, cure sve pamte. Dečki zaboravljaju, ali cure ne. Sigurno da je s djevojkama teže trenirati, mi smo osjećajnije, dok su dečki kao strojevi. Ma i mi ćemo odraditi sve što nam se kaže, ali imamo puno veću dozu empatije ili emotivnosti. Ali, ne mislim da smo mi jako zahtjevne, ako moramo napraviti neku vježbu, ma mi ćemo sve odraditi i duplo, s time nemamo problema.

Ivana je 2018. godine postala i hrvatska Miss sporta, a to je dokaz kako i u veslanju ima lijepih djevojaka. Što se kod vas promijenilo poslije toga?

- Meni se oduvijek bilo drago sređivati, volim ići na 'shootinge', jednostavno to volim. Za to natjecanje me prijavio moj fotograf, malo sam si posložila datume, pa s priprema otišla na dva dana na finale Miss sporta. Bilo mi se bitno dobro zabaviti, tamo sam upoznala i puno cura, od kojih mi je jedna u međuvremenu postala jedna od najboljih prijateljica. Došlo je to finale, bila sam to što jesam, sve je završilo sjajno - završila je Ivana.